Zasjedanje Vijeća sigurnosti 12. maja još jedan je u nizu dokaza da je BiH i nakon 30 i kusur godina od ustoličavanja dejtonskog ustavnog uređenja - država slučaj. Konzilijum nazovi prekaljenih diplomata iznova je pokušao da nas usmjeri, te su ponovo govorili o onome što imamo, a to su problemi. Ipak, niko nije postavio pitanje: Šta nam fali?
Sezonska gripa ili hronično oboljenje?
Istorija nas uči, pod uslovom da je ikada, iko, išta od nje naučio, da onog trenutka kada međunarodna zajednica ili prosto napisano - svijet počne da se bavi jednom državom, toj zemlji i njenim građanima po pravilu ne slijedi dobro. Upravo zbog toga što smo loši đaci sopstvene istorije, istu lekciju smo morali da ponavljamo dva puta za svega jedan vijek.
Prvi put na početku 20. vijeka, kada su se tadašnji evropski vlastodržci sastajali u Beču ne bi li jadnoj Bosni i još jadnijoj Hercegovini pomogli da zakorači u predsoblje modernog svijeta. Naravno da ni njima, a ni nama nije pošlo za rukom da ostvarimo trajan napredak, a da isti ne prouzrukuje podjele i domaća previranja koja su za posljedicu imala početak Prvog svjetskog rata.
Svega osamdeset godina kasnije, svijet se iznova sjatio u Bosnu i Hercegovinu. Jedni sa namjerom da nam prave državu, drugi sa željom da je sruše. I ta epizoda vaskolikih međunarodnih mudrolija imala je svoje krvavo finale, a jedan od završnih činova bio je genocid. Genocid po varvarskim standardima, u srcu moderne Evrope. Zatim su nam, za kaznu ili na poklon, skrojili odijelo dvorske lude u Dejtonu, a isto ruho već tri decenije izaziva konstantnu, srkletli iritaciju.
Danas, dok vrli novi svijet u prvoj etapi 21. vijeka korača stopama vještačke inteligencije, medicinskog razvoja i sci - fi budućnosti, mi se onako po naški, koljemo oko međe, međa i međenja. Zbog toga, ali i za rad sopstvenih interesa, Bijela kuća diriguje novu minijaturu za bosanskohercegovačke uši, pa tako u taktu krstaške agende i ostatak međunarodne zajednice falšira u disharmoničnom ritmu. Sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koja je održana 12. maja u New Yorku dokazala je da svijet nije naučio ništa o nama, ali da ni mi nismo ništa naučili o sebi i svijetu. Dok se pred očima i ušima naših predstavnika prekrajalo ruho stagnacije, oni su svesrdno mlatili kartama, misleći da na drugoj strani postoji svijest o interesima BiH.
Naredni period u kojem će visoki predstavnik Christian Schmidt napustiti BiH, a OHR barem za kratko ostati obezglavljen (osim ako ga u potpunosti ne ugase) mogao bi da bude ključan za skoriju, ali i kasniju budućnost ili se, kao po navici, onda kada očeukjemo SVE, ipak neće desiti NIŠTA.
U Vijeću sigurnosti izvršen je svojevrsni popis inventara. Imenovano je sve ono što imamo: nekonstruktivan dijalog, secesionizam, nepoštivanje ustava, korupcija, maligne političke mahinacije, etnički razdor, no niko zapravo nije odgovorio na pitanje: Šta nam fali?
Da li smo od nastanka ove i ovakve BiH isključivo država slučaj o kojoj brigu treba da vode raznosvijetski kvazieksperti ili je prioriteteni interes međunarodne zajednice u pogledu BiH da nas konstantno prikazuje u što lošijem svijetlu, pred što većim auditorijumom, kako bi se greške inostranih intervencionista opravdale domaćom nesposobnošću?
