Prošlo je više od dva mjeseca otkako su najavljene optužnice, velike riječi i odlučni nastupi. A danas? Ništa se nije desilo. Dodik i njegova ekipa i dalje slobodno hodaju, govore u medijima, donose odluke, ismijavaju državu i zakone kao da su im vlasnici. Niko ih ne poziva na odgovornost. Pravosuđe šuti. Političari šute. A narod samo nijemo posmatra i u sebi gubi još ono malo nade što je ostalo.
Ovo više nije samo pitanje zakona, već pitanje dostojanstva jedne zemlje. Ne možeš stalno hraniti ljude lažima, govoriti da je pravda jednaka za sve, a onda zatvarati oči kad se zakon najdrastičnije krši pred svima. I nije ovo samo o Miloradu Dodiku. Ovo je o sistemu koji mu sve dozvoljava. O onima koji se pozivaju na institucije, a gledaju ih kako se urušavaju bez da trepnu.
U međuvremenu, običan čovjek gleda kako za najmanju grešku dobije kaznu. Kako mu se život secira pod mikroskopom, dok oni na vrhu rade šta žele. I niko da ih zaustavi. Niko da im kaže dosta je. A narod? Sve tiši. Sve više spuštenih pogleda. Sve manje vjere u promjene.

Prošlo je više od dva mjeseca, a umjesto pravde dobili smo tišinu. Opasnu, jezivu tišinu koja razara povjerenje i hrani beznađe. Ako se ovakve stvari ne sankcionišu, ako se ne pokaže da niko nije iznad zakona, onda kao društvo tonemo sve dublje. I na kraju ćemo ostati bez svega i bez pravde, i bez naroda, i bez države.
Vrijeme prolazi, a ono što je jednom bila nada, danas je gorčina. Ako se ovako nastavi, uskoro više neće biti važno ko je kriv. Jer neće biti nikoga da pita.