Sastanak Predsjednika SADa, Donalda Trumpa, i Predsjednika Ukrajine, Volodimira Zelenskog, prošao je blago rečeno katastrofalno. Nekoliko dana kasnije, reakcije se uvelike nižu, kako iz samog SADa, tako i Evrope koja ima više kritičan stav ka SADu i Donaldu Trumpu.

Trenutni narativ, ili općeprihvaćena paradigma, kako želite, jeste da Donald Trump želi de facto kolonizirati Ukrajinu te dobiti pristup rijetkim metalima i rudama koje Ukrajina posjeduje. Ovo je u jednu ruku tačno.

Dalje, kako neki zvaničnici navode, Donald Trump se okreće savezništvu s Putinom. Ukoliko se ovo predviđanje ostvari, onda bi to bio najveći geopolitički potres još od Drugog svjetskog rata.

Ipak, koliko toga je istinito?

Uzimajući u obzir politiku SADa, te zahtjeve Ukrajine i Evrope kada je u pitanju rat u Ukrajini, može se također napraviti argument kako Evropa živi u jednoj geopolitičkoj zabludi i ne shvata signale koje im šalje SAD.

Tako, u Evropi su zastupljene dvije dominantne ideje. Na jednoj strani imamo optimiste, koji vide priliku za buđenje evropskog kontinenta. Predstavnik ovog „pokreta“ bi bio Emmanuel Macron, koji odavno već upozorava kako se EU ne može osloniti isključivo na SAD za sigurnost.

S druge strane ipak, imamo pesimiste. Pesimisti su mišljenja kako je savez SADa i Rusije gotova stvar. Kao takvi, bezuslovno podržavaju Zelenskog, te idu Trumpu uz nos. Na taj način, samo afirmiraju stavove pojedinaca unutar Bijele kuće kako je dijalog sa Rusijom, kao i potencijalno savezništvo ispravan korak naprijed.

To znači da Trumpu šalju signal kao i potvrdu na njegovu izjavu kako je „EU osmišljena da iskoristi SAD“.

Istini za volju, poruke koje Evropa dobija od američke administracije nisu uvijek najjasnije. Ili, nisu bile do sastanka Zelenskog i Trumpa.

Predsjednik SADa je na spomenutom sastanku dao jasan stav svoje države po pitanju Ukrajine. Poruka koja ne može biti jasnija, glasi: Ili ćemo dogovoriti mir u što skorijem roku, gdje i vi i mi imamo korist, ili se mi u potpunosti povlačimo.

Ili, riječima Trumpa: „Ili ćeš se dogovoriti, ili mi izlazimo“

U nastavku, Trump je jasno rekao da sigurnosne garancije koje Ukrajina traži, oni neće ispuniti. Jedna od tih garancija bi bilo članstvo u NATO savezu. Članstvo koje za sada, ne dolazi u obzir.

Ono što velika većina Evropljana ne shvata, ili ne želi da prihvati, jeste da SAD ima suvereno pravo na ovakvu politiku. Politiku zaštite vlastitih interesa. SAD u biti nije obavezan da štiti interese Evrope ukoliko američka administracija odluči tako.

Ono što Evropa može učiniti jeste da radi sa Trumpom, pogotovo po pitanju Ukrajine, a u cilju zaštite Evrope, i na kraju, očuvanja NATO saveza.

Evropa ipak, čini suprotno.

U svrhe davanja konteksta, Zelenski se na sastanku otvoreno usprotivio Trumpu, te je tražio ono što mu je već rečeno da neće dobiti. Ne ulazeći u problematiku ovog verbalnog sukoba, kao i motiva za antagoniziranje Zelenskog od strane J. D. Vance-a, može se reći da je Ukrajina na ovom sastanku doživjela diplomatski poraz, te potencijalno izgubila najvećeg saveznika u ovom ratu.

Nakon sastanka, Evropa potvrđuje stav Zelenskog. Ovime direktno izazivaju Trumpa, te šalju signal da njihovo savezništvo možda i nije najbolja opcija kako to Trump vidi. Ono najgore ipak, jeste da u svom pokušaju da podrže Ukrajinu, te pronađu riješenje za ovaj sukob, jeste davanje sigurnosnih garancija, uz uslov da i SAD bude uključen.

Tako, Premijer Velike Britanije, Keir Starmer, izjavio je nakon sastanka EU lidera kako bi „evropska „koalicija voljnih“ bila spremna da stacionira vojnu silu u Ukrajini kako bi garantovala mir. Britanci će staviti "čizme na zemlju i avione u zrak". Međutim, postoji uslov: "ovaj napor mora imati snažnu podršku SAD" izjavio je Starmer.

Apsolutno kontradiktorna retorika i neshvatljiv pokušaj davanja sigurnosih garancija kada je jasno da SAD ne želi učestvovati u tome.

Možda ono što najviše čudi u svemu ovome jeste što zabrinjavajuća većina krivca vidi u Trumpu. U nekim detaljima, svakako. Trump je oportunista i biznismen. Ali vrijedi podsjetiti da ni njegov prethodnik, Joe Biden, nije dao saglasnost za slanje vojnika u Ukrajinu, kao ni sigurnosne garancije koje traži Ukrajina.

Dalje, može se napraviti argument kako niti jedna NATO članica nije poslala svoje vojnike u Ukrajinu jer bi to bio izravan sukob sa Rusijom. Dakle, pokušaj Evropljana da podrže Ukrajinu, natjeraju SAD da garantuje sigurnost Ukrajini i samim time Evropi, može imati samo jedan ishod. Trajni raskid odnosa sa Trumpom i SAD-om na kakav su do sada navikli.

Umjesto fokusiranja na promjenu Trumpove politike, mnogo bi veće šanse imali za neki prihvatljiv mir ukoliko bi se počeli oslanjati sami na sebe, te sami garantovati za sigurnost Evrope. Ovo odveć zagovaraju Macron i Merz, ali niko nije slušao do ovog trenutka.

Riječima Tuska, 500 miliona Evropljana moli 300 miliona Amerikanaca za odbranu od 140 miliona Rusa.