Mladost na prekretnici:

Osobe rođene u rasponu od 1997. do 2012. godine spadaju u grupaciju poznatu kao Generacija Z ili Zoomeri. Ovaj naraštaj došao je u poziciju, kako vremenski, tako i biološki kada je neophodno da preuzme kontrolu nad budućnošću, ali i da pokuša stabilizovati sadašnjost. U vremenu nikada opširnije polarizacije oni koje sveobuhvatno nazivamo mladima, svjesno ili nesvijesno postaju donosioci odluka, osuđeni da se nose sa nasljeđem prošlosti.

Prethodne dvije godine na području rahmetli Jugoslavije, ali prevashodno Srbije definitivno su označene događanjem mladih, sličnom onom događanju narodà koje je poslužilo kao svojevrsni katalizator ubrzanog procesa ubijanja negdašnje države. Omeđeni ratom sa kojim nemaju ništa, Zeovci su pronašli svoj glas ili svoje glasove, disonantni krik zajedničke patnje u prelomnim momentima.

Omladinski protesti u Sarajevu pokazali su da energična i odlučna masa, čak i bez preambule iskustva ili čvrste organizacije može da ostvari velike rezultate. Ostaje da vidimo koji su krajnji dometi sarajevske mladosti, ali i kako će kompletna bosanskohercegovačka javnost reagovati. Da li će podrška ostati na usmenim deklaracijama, prerasti u svegrađanski bunt ili izblijediti pod nasrtajima davno usađene političke matrice?

Protesti u Srbiji ušli su u svoju terminalnu fazu. Ili će mast otići u propast ili će Vučić pasti, ako se drugonavedena mogućnost realizuje pitanje je kako će postvučićevska Srbija izgledati, budući da studentski pokret poprima odlike desničarskog parastosa. Upravo je radikalizam, bez obzira bio on ljevičarski ili desničarski, element koji zeovskog bunta koji često, namjerno ili slučajno uspijeva da isprlja svaki ideju zdrave, produktivne pobune.



Ipak, oni koji zagovaraju bezkoncenzusnu radikalizaciju često su oni isti koji promjenu ni ne žele ili nisu stasali da istu sprovedu u djelo. Krvava bajka zakulisno instruisane svakodnevice tako dobija nove likove, ali radnja ostaje ista, dok se kraj nikako ne nazire.

Za dom, za kralja i otadžbinu:

Od svog nastajanja generacija Z sluša, gleda, udiše i živi postratni konflikt. Obračun razno - raznih mandatmahera čiji je nasušni motiv zbir ličnih interesa. Kako bi pomenuti produžili svoj političko - životni vijek stvorili su sistem u kojem su mladi sredstvo, ali ne i faktor. Onepismenjeni, nesigurni, bez podrške i prilike, ponuđeni su im samo narativi i floskule, a indirektno, hinjski nabačena im je odgivornost na grbaču. Kičma mladosti savijena je pod teretom istorije i njenih nuspojava, među kojima je i spektar nacionalističkih nazoviideologija.



Odgajani su da šute i pognute glave odobravaju ono što ni ne razumiju, sve dok poslušnost ne izrodi smrt. Klasičnu, opipljivu, živu onoliko koliko su živi bili preminuli u Novom Sadu, Jablanici ili Sarajevu.

I među mladima koji stoje na frontu svog vremena našlo se mjesta i za po nekog ili neku od onih koji bi u dresu osvježenja da igraju za tim okoštalog, fašistoidnog primitivizma. Primjerke takvih u fizičkoj veličini i obliku mogli smo da vidimo nedavno u Širokom Brijegu, ali i na ulicama Beograda. Iako se zastave i amblemi razlikuju, govna ispod ambalaže su ista.

Novopečeni, Gen - Z desničari iz moje generacije u suštini su obične pičkice. Vraćali bi oni Kosovo ili obnavljali granice NDH, ali ako ikako može za kafanskim astalom, uz vejp i hladni nes, sa majčinskom dojkom u ustima, pelenama za ne daj bože i filterima za stori. Vojevale bi obrijane glave bradatih lica u maskirnoj ribolovačkoj opremi, ali samo ako bi bitka bila digitalna, pucanj iz komenatara ili battle u Counter Strike - u.
To su realni, krajnji dometi većine onih koji sebe ponosno zovu patriotama, dok ne znajući šta je bilo negiraju zločine i razabiru krvno zrnevlje.

Svi ti silni domoljubi rado prihvataju ulogu režimske, žrtvene jagnjadi, a snagu pokazuju dok pod kapuljačama, sa fantomkama na glavi uništavaju spomenike, šaraju grafite ili prebijaju civile. Bitku istovremeno vode i na drugom frontu, onu protiv činjenica i pravopisa, jer i jedno i drugo redovno iščezavaju iz njihovih objava pod naletom (ne)velikog znanja.



Ulične falange u Italiji, litijaši u Srbiji ili mladoustaše u Hrvatskoj, odavno su postali mjerne jedinice za primitivizam i glupost, ali njihove kampanje, akcije i mrzilački govori imaju ogroman odjek. Poruke koje odašiljaju u epizodama zemljoljublja ne izazivaju nadražaje zbog toga što su posthladnoratovska društva u svojoj osnovi liberalna ili antifašistička, već upravo suprotno, jer će većina (malo)građana u tim i takvim new - age crnokošuljašima potražiti slamku spasa.

Pod izgovorom da je svaka promjena dobra, pa čak i ona na gore, neuefaschisten zamijeniće poderane patike lakovanim cipelama, a crne dukserice krojenim odijelima, te će svečano ušetati u salone zvanične politike, kao što je slučaj sa Domovinskim pokretom u Hrvatskoj na primjer. Nametnuće se kao izbor u nedostatku boljih opcija.


Za postojeću situaciju u kojoj svaki oblik desničarenja pronalazi sve veće odobravanje nije kriva samo desnica, niti podrška jednog dijela birača, već decenije oficijelne traljavosti
liberalnih političkih opcija.


Neka ne zna ljevica tvoja šta radi desnica tvoja:

Ovaj biblijski citat iz Isusove Besjede na gori najbolje opisuje odnos vascijele evropske liberalne garniture, prema narastajućem trendu neofašizma, koji je sve manje neo, a sve više klasični fašizam.

Liberalni dio političkog spektra uljuljkan je u svoje vrijednosti koje stihijski gube identitet i značaj, žive od stare slave i uzdaju se u uslovni refleks glasača koji će po automatizmu odbaciti svaku moguću simpatiju prema desnice. Potonje i jeste najveća greška, jer se generacija Z, kao ni generacija prije, ali ni poslije ne sjećaju ratnih razaranja Drugog svjetskog rata, a tamo gdje je kultura sjećanja na niskom nivou taj rat je i dan - danas jedan od vodećih pokretača sukoba. Kako bi neko ko se ne sjeća života pod vlašću Hitlera, Franka, Musolinija ili Pavelića, mogao da prepozna prijetnju reprize, ukoliko mu prijašnje rađanje iste nije poznato? Jednak pristup mladi imaju i prema lijevom totalitarizmu kojeg od desnog u praksi dijele samo ikonografske i estetske razlike uz nekolicinu ideoloških razmirica.



Novi ljevičari ukrašeni su neodlučnošću, šarenilom, neslaganjem, te ironijom sopstvenog postojanja, koja ih čini smiješnim, neozbiljnim. Dok jedni vlaže na komunizam čije retrogradne osobine mogu da posmatraju iz makar prividne udobnosti kapitalizma, drugi bi da dižu revolucije i pale zgrade po uzoru na kubanske gerilce. Opus ljevičarskog djelovanja je uistinu romantičan, sve dok ne postane sasvim jasno da ljevica već godinama gubi usljed svoje nesposobnosti da bude konkretnija.

Zoomeri su po prvi put u svom postojanju zoomirani, a svijet čeka njihovu reakciju, dok mir na staklenim nogama visi sa ruba novog, svjetskog rata.