Predstavnici Sindikata predškolskog i osnovnog obrazovanja te Sindikata visokog obrazovanja potpisali su izmjene kolektivnog ugovora s Vladom USK, a sve indicije govore da će im se uskoro pridružiti i Sindikat srednjeg obrazovanja. Na papiru — dogovor. U stvarnosti — kapitulacija bez presedana.

Šta se zapravo desilo?

Tek nešto više od dvije sedmice ranije, 17. marta 2026. godine, isti ti sindikati stajali su pred javnošću s listom zahtjeva koji su zvučali kao glas savjesti u kantonu poznatom po netransparentnosti i privilegijama vladajućih struktura. Zahtjevi su bili jasni, opravdani i — što je najvažnije — moralno neosporivi.

Tražili su ukidanje položajnog dodatka od 20% za izabrane dužnosnike, koji je, poput noćne tatovine, ugraviran i u skupštinsku Odluku o novčanim primanjima i u Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona. Tražili su ukidanje posebnog boda za obračun plaće poslanicima profesionalcima i članovima izvršne vlasti — privilegije koja nema uporišta u etici javne službe. Tražili su da zastupnički paušal bude sveden na maksimalno dvije osnovice, kako to ionako nalaže Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine — što znači da su vlasti u USK decenijama kršile federalni zakon pred nosom tih istih sindikata.

Tražili su ukidanje svih dodatnih naknada koje su izabrani dužnosnici namijenili sami sebi — za rad u radnim tijelima, za dolazak na sjednicu, za kolegij, naknade predsjedavajućem i zamjenicima, i čitav arsenal sitnih, ali perfidnih privilegija koje zajedno čine sramotnu sumu. Tražili su ukidanje Pravilnika o napredovanju radnika u srednjem obrazovanju, isplatu jednokratne novčane pomoći isključivo za sindikalno organizirane budžetske korisnike, te hitno sazivanje Skupštine USK u roku od 15 dana, s jednom jedinom tačkom dnevnog reda — ukidanjem nezakonitih, netransparentnih i nemoralnih povećanja primanja izabranim dužnosnicima.

To su bili zahtjevi. Hrabri, konkretni, jasni. A onda je stigao 31. mart.

Potpis koji je sve rekao

Nema pouzdanih informacija da je ijedan od navedenih zahtjeva ispunjen. Nema dokaza da je položajni dodatak od 20% ukinut. Skupština USK nije hitno sazvana. Pravilnik o napredovanju nije stavljen van snage. Paušali nisu svedeni na zakonski okvir. Vladini funkcioneri i dalje naplaćuju dolaske na sjednice. A sindikalni lideri — potpisali su.

Šta su dobili zauzvrat? To je pitanje na koje javnost ima pravo dobiti odgovor. Svaki radnik u obrazovanju USK, svaki učitelj koji svako jutro ustaje da podučava djecu u nedovoljno grijanim učionicama, svaka odgajiteljica koja radi za plaću koja se mjeri u skromnosti — ima moralno i civilizacijsko pravo znati: čime je kupljena ta kapitulacija?

Anatomija jedne izdaje

Sindikati nisu društveni klub. Nisu politička partija. Nisu ogranak vladajuće stranke, niti servisna služba ministarstva. Sindikat je, po samoj svojoj definiciji i historijskoj misiji, organizacija radnika koja postoji da zaštiti onoga najslabijeg u trouglu moći: radnika nasuprot poslodavca i vlasti.

Ono što su lideri sindikata obrazovanja u USK demonstrirali 31. marta 2026. godine jest nešto sasvim drugo. Demonstrirali su sposobnost da mobiliziraju radničku bazu, da podignu temperaturu javnog pritiska, da sroče zahtjeve koji su imali punu podršku javnosti — a potom da sve to polože na stol pregovaračima Vlade kao žrtvenu ponudu, ne kao platformu za borbu.

Svaki zahtjev s liste od 17. marta bio je usmjeren prema jednom cilju: suzbijanju nezakonitih privilegija vladajuće kaste. Ni jedan od tih zahtjeva nije tražio povlastice za radnike. Ni jedan nije bio iracionalan ili teško ostvariv. Naprotiv — zahtjev da se poštuje federalni zakon o plaćama nije revolucionarni zahtjev. To je minimum vladavine prava. A ti zahtjevi su napušteni.

Politička organizacija u sindikalnoj košulji

Postoji jedan zaključak koji se nameće s neugodnom logičnom dosljednošću: sindikalni lideri koji napuštaju zahtjeve usmjerene protiv privilegija vlasti, a ne dobivaju ništa zauzvrat, nisu sindikalni lideri. Oni su politički akteri koji koriste sindikalnu strukturu kao polugu pritiska — ali ne u korist svojih članova, nego u korist onih s kojima sjede za pregovaračkim stolom.

Kada sindikat prijeti štrajkom, a potom potpiše sporazum koji ne mijenja ništa suštinski, poruka koja se šalje radnicima je jasna i brutalna: vaša borba je bila statistička pretnja, ne stvarna namjera. Vi ste bili pion, ne strana u pregovoru.

Kada sindikalni lider potpiše dokument koji de facto ozakonjuje privilegije ministra ili skupštinskog zastupnika, dok učitelji nastavljaju primati plaće neusklađene s realnim troškovima života, taj lider nije više branič radničkih prava. On je njihov tamničar u odijelu branitelja.

Zastupnici i ministri: Pravi pobjednici 31. marta

Dok su radnici u obrazovanju USK pratili događaje s nadom da će nešto konačno krenuti nabolje, dok su roditelji učenika kalkulirali hoće li doći do štrajka i šta to znači za njihovu djecu, dok je javnost pratila dinamiku pregovora kao jednu od rijetkih epizoda institucionalne borbe u ovom kantonu — vladajuća struktura je tiho slavila.

Položajni dodatak od 20% — ostaje. Posebni bod za obračun plaća funkcionerima — ostaje. Naknada za dolazak na sjednicu — ostaje. Naknada za rad u radnim tijelima — ostaje. Nezakonito visoki paušali — ostaju. I sve to ostaje zahvaljujući potpisu sindikalnih lidera koji su trebali biti na suprotnoj strani barikade.

Šta radnici duguju — sebi i drugima?

Previše je lako svu krivicu svaliti na sindikalne lidera i zaboraviti neugodnu istinu koja stoji iza njih: sindikalni lideri ne padaju s neba. Biraju ih radnici. Tolerišu ih radnici. I šute o njima — radnici.

Radnici zaposleni u obrazovanju Unsko-sanskog kantona godinama gledaju kako im se privilegije oduzimaju, plaće stagniraju, a funkcioneri bogate — i godinama ne čine apsolutno ništa. Ne organiziraju se. Ne postavljaju pitanja. Ne traže javne račune od svojih lidera. Dolaze na sindikalne skupove kada im se kaže da dođu, glasaju kada im se kaže da glasaju, i vraćaju se kući kada im se kaže da je gotovo. I onda se čude rezultatu.

Niko ne pita koji su konkretni ustupci Vlade opravdali odustajanje od svih sedam zahtjeva. Niko ne traži da se objavi da li su članovi uopće bili konsultirani prije kapitulacije od 31. marta. Niko ne istražuje ko je i kako vršio pritisak na sindikalne lidera između 17. i 31. marta. Niko ne postavlja pitanje eventualnih stranačkih ili financijskih veza između sindikalnih funkcionera i dužnosnika čije privilegije su trebali ukinuti.

A bez tih pitanja — nema odgovora. I sve se ponavlja. I sve će se ponavljati.

Kukavičluk koji ima cijenu — i djeca je plaćaju

Historija sindikalizma puna je primjera u kojima su sindikalni lideri odabrali vlastitu udobnost nauštrb radničkih prava. Ali ta ista historija jednako je puna primjera radnika koji su to dopustili — koji su šutjeli, spuštali glavu i čekali da neko drugi nešto promijeni. U Unsko-sanskom kantonu ta tradicija pasivnosti dostigla je gotovo savršen, patološki oblik.

No ovoga puta nećemo govoriti samo o apstraktnim radničkim pravima. Govorimo o nečemu daleko konkretnijemu i daleko bolnijemu.

Govorimo o djeci.

Učitelj u USK neka se zapita — i neka odgovori sebi pošteno, bez izgovora i bez samosažaljenja — zašto njegovo dijete ne može na ekskurziju na koju idu djeca ministrice koja sjedi u toploj fotelji zahvaljujući položajnom dodatku od 20% koji taj isti učitelj nije imao hrabrosti tražiti da se ukine. Neka se zapita zašto njegovo dijete ne može na more ovo ljeto, dok dijete skupštinskog zastupnika, koji naplaćuje dolazak na svaku sjednicu i koji prima nezakonito visoki paušal, odlazi na more svake godine — i to ne na Neum, nego dalje.

Neka se zapita zašto njegovo dijete nosi tenisice iz prošle sezone, dok djeca kantonalne politikantsko-aristokratske elite nose ono što im srce poželi, školovana u najboljim uvjetima, okružena svim onim što novac može kupiti — a novac koji to plaća dolazi direktno iz budžeta koji bi trebao biti namijenjen, između ostalog, i plaći tog istog učitelja.

I neka se zapita: čija je to krivica?

Djelimično — sistema. Djelimično — korumpiranih lidera. Ali djelimično — i njegova vlastita. Jer sistem koji se ne osporava — traje. A učitelj koji šuti dok mu se kradu prava, šuti i dok se kradu šanse njegovoj djeci.

A sada dodajmo još jedan lik u ovu sliku koji se previše lako zaboravlja: sindikalni lider. Onaj koji je 31. marta sjeo za sto s Vladom i potpisao ono što je potpisao. I on ima djecu. I njegova djeca žive od plaće koju taj lider prima — plaće sindikalnog funkcionera, čiji iznos i uvjeti nisu uvijek transparentni javnosti. Dok učiteljevo dijete broji feninge pred pekarom, dok nastavničino dijete odustaje od fakulteta izvan kantona jer troškovi studiranja nisu mogući na učiteljsku plaću, sindikalni lider koji je upravo predao listu zahtjeva bez ijednog ostvarenog cilja nastavlja primati svoja primanja, nastavlja sjediti na svojoj poziciji i nastavlja predstavljati radnike koje je upravo iznova ostavio same.

Razlika između sindikalnog lidera koji je izdao svoje članove i ministra koji se obogaćuje na njihov račun sve je manja. Obojica žive bolje nego oni koje bi trebali služiti. Obojica imaju razloga da se sistem ne mijenja. I obojica se oslanjaju na jednu te istu stvar — na to da će radnici u obrazovanju USK i dalje šutjeti. Do sada su bili u pravu.

Sistem u USK ne opstaje samo zahvaljujući pohlepi funkcionera i spinoznosti sindikalnih vođa. Opstaje zahvaljujući tišini onih koji bi trebali biti najglasniji. Opstaje zahvaljujući učitelju koji se žali komšiji, ali ne i na sindikalnoj skupštini. Zahvaljujući nastavniku koji zna što je nepravda, ali je previše umoran ili previše uplašen da je imenuje javno. Zahvaljujući profesoru koji čeka da neko drugi krene prvi.

Ta tišina nije nevinost. Ta tišina nije umor. Ta tišina je kukavičluk koji ima konkretnu cijenu — i tu cijenu, svaki dan, plaćaju njihova vlastita djeca.