Sljedeće godine navršiće se 30 godina od kraja rata u Bosni i Hercegovini. Oni koji su preživjeli rat, prepušteni su sami sebi i nose se sa svojim PTSP-ovima, kako znaju i umiju. Prošlost se uljepšava i ponekad vam je neprijatno kako politički podobni borci govore o druženju u rovovima, bratskoj solidarnosti, o hrabrosti boraca i genijalnosti oficira. A druženja u pozadini, bez struje, su bila mnogo bolja nego danas, jer ljudima je tako malo trebalo da budu sretni. Da su živi, zdravi i da imaju vodu i dovoljno drva za zimu.

Kada ih slušate, jednostavno poželite da se ponovno zarati.

Od tada do danas Srbi, Hrvati i Bošnjaci, Ostale i onako niko ništa ne pita, ne mogu da se slože oko osnovnih stvari koje se tiču tog rata.

Ne mogu da se slože ko je rat započeo? Ne mogu da se slože ni o karakteru rata: agresija, građanski rat, vjerski rat ili sve to zajedno? Nema konsenzusa ni oko pobjednika u ratu? O herojima i zločincima je sve poznato i potpuno različito. Nemamo ni spisak svih žrtava oko kojeg bi stala država i koji bi bio relevantan za sve tri strane.

Konsenzusa nema među političarima, istoričarima, novinarima, prosvjetnim radnicima. Postoje tri istine: srpska, hrvatska i bošnjačka, međusobno oprečne, agresivne, isključive.

Zato ne treba da nas začudi kada u udžbenicima Istorije pročitamo tekstove koji o osuđenima za ratne zločine pišu selektivno i afirmativno, pazeći da prikriju sve ono što njih, a samim tim i nas, može prikazati u „lošem svijetlu“ prije svega kod naše djece, a onda i kod ostalih.

I nema tu nevinih, svi prešućuju svoje „nestašluke“ i prikazuju svoje pobjede i žrtve.

Ko prati ono što godinama pišem, znaće da sam ovo napisao nebrojeno puta, ali uvijek ima ali...

Jednostavno rečeno, suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovioni je propalo, niti ima nade da će ikada uspjeti. Kako da uspije kada to niko ne želi, možda poneka nevladina organizacija?

Kosturi su za sada skriveni pod tepisima i brojnim ormarima i jednog dana će sve to prokuljati na svjetlo dana kao gnoj iz čira.

Ono što je uspjelo je kultura sjećanja, a kako to izgleda već sam opisao gore.

Mlade stanovnike Bosne i Hercegovine danas interesuju neke druge stvari, što je sasvim razumljivo, a priča o ratu ih „smara". Jebiga, nerealno je da Biljana Plavšić bude nekoj Srpkinji idol, pored žive Cece, Jece ili Tejlor Svift. Ramiz Delić nema šanse kod Bošnjaka, pored Džeka ili Muse. Ni Tuta, ni Štela, ne mogu da pariraju Luki Modriću, među mladim Hrvatima.

Sjećam se i ja vremena kada smo kao tinejdžeri izbjegavali sve one koji su pričali o Drugom svjetskom ratu, nemaštini, bolestima, strahovima. Partizanski filmovi su nam bili dovoljni i poželjni.

Ipak, nije sve tako crno.

Krajem 80-ih godina prošlog vijeka u Bosni i Hercegovini su živjeli Srbi, Hrvati i Muslimani/Bošnjaci koji su bili spremni da ubijaju ili budu ubijeni za svoj narod i državu, a danas je takvih veoma malo. Danas je najviše onih koji su spremni na sve, samo da napuste državu, dok oni koji su već u inostranstvu ne biraju sredstva da tamo i ostanu.

Zbog toga vjerujem da suočavanje sa prošlošću nije ni toliko važno za naše društvo, ako bi zbog „kulture sjećanja“ i htjeli ratovati, nema ko.

Gerijatrija ne ratuje.