Žele biti „Avangarda“, a provode cenzuru. Unija studenata RS-a uvjetuje autore isključivom upotrebom ćirilice, dok nagrade isplaćuje iz budžeta koji pune i oni koji pišu latinicom. Analiziramo kako se pod krinkom „zaštite pisma“ provodi institucionalna diskriminacija nad vlastitim kolegama i zašto Nemanja Tubonjić tvrdi da je ovo kršenje Ustava.
Pitanje jezika i pisma u Bosni i Hercegovini nikada nije samo lingvističko pitanje; ono je prvorazredno političko oružje i marker identiteta. Najnoviji i možda najironičniji primjer stiže iz akademske zajednice Republike Srpske, gdje je Unija studenata (SURS) raspisala konkurs za časopis simboličnog naziva „Avangarda“. Iako bi avangarda etimološki i kulturološki trebala označavati progres, rušenje granica i slobodu, ovaj potez predstavlja školski primjer regresije: autorski radovi moraju se dostaviti „isključivo ćirilicom“.
Ovaj imperativ nije puka administrativna besmislica već simptom dubljeg procesa „monolingvizacije“ javnog prostora. Tekst konkursa ne ostavlja prostora za dilemu naredbom da se tekstovi „pišu ćirilicom“, čime se forma pretvara u eliminatorni faktor važniji od samog sadržaja. Posebno je ciničan dodatak „izuzev stranih riječi“. Time se latinica, jedno od dva matična pisma srpskog jezika i službeno pismo druga dva konstitutivna naroda, implicitno tretira kao „strano“ i „tuđe“ tijelo u našem kulturnom prostoru.
No, problem prelazi granice simbolike onog trenutka kada shvatimo tko stoji iza konkursa. SURS nije privatni klub ljubitelja kaligrafije već organizacija s javnim ovlaštenjima definisanim Zakonom o studentskom organizovanju RS, koja se financira javnim novcem. Novac kojim se plaćaju nagrade za „Avangardu“ dolazi od svih poreznih obveznika - Srba, Hrvata, Bošnjaka i Ostalih. Postavljanjem uvjeta ćirilice, SURS uspostavlja svojevrsni „embargo“ za studente koji pišu latinicom, uskraćujući im pristup resursima kojima i sami doprinose.
Da bi se razumjela puna težina ovog postupka, nužno je primijeniti pravni test diskriminacije. Ovdje imamo jasno različito postupanje: studenti koji pišu ćirilicom imaju direktan pristup, dok su oni koji pišu latinicom eliminirani ili prisiljeni na dodatni rad. Situacije su usporedive jer su i jedni i drugi studenti istog Univerziteta koji plaćaju iste takse. Najvažnije, ne postoji proporcionalnost - potpuna zabrana latinice nije nužna čak ni za cilj promocije ćirilice, jer se taj cilj mogao postići uredničkim preslovljavanjem. Ovime SURS provodi direktnu diskriminaciju po osnovi pisma, ali i indirektnu diskriminaciju po nacionalnoj osnovi.
Upravo je Nemanja Tubonjić, banjalučki aktivisita i autor, prvi ukazao na ovaj novi slučaj diskriminacije, demaskirao pravnu neodrživost ovakve prakse. Tubonjić ispravno upozorava da se pokušaji opravdanja često kriju iza Zakona o zaštiti, očuvanju i upotrebi jezika srpskog naroda i ćiriličnog pisma. Međutim, ovaj zakon otkriva svoje autoritarno lice kroz kaznene odredbe koje institucijama prijete novčanim kaznama do 5.000 KM. Taj represivni mehanizam stvara efekt zastrašivanja, gdje organizacije u strahu od kazne postaju veći policajci od same države, zabranjujući latinicu čak i tamo gdje zakon to ne traži - kod pojedinaca. Zakon obvezuje institucije, ali ne i studente. Unija ima pravo tiskati časopis na ćirilici, ali odbijanjem ulaznog materijala na latinici krši Ustav RS-a koji građanima jamči slobodu izražavanja i pravo upotrebe svog jezika i pisma.
Ovakva praksa šalje opasnu poruku, posebno studentima povratnicima, da u obrazovnom sustavu koji je već etnocentričan, njihovo pismo nije dobrodošlo. Umjesto inkluzivnosti, bira se ekskluzivnost; umjesto prava, bira se sila. Ako Unija studenata zaista želi biti „Avangarda“, mora shvatiti da se ćirilica, jedno prelijepo pismo s dubokom tradicijom, ne štiti policijskim metodama zabrane drugog pisma. Zato pozivamo Rektora Univerziteta u Banjoj Luci i Ombudsmene BiH da reagiraju na ovo kršenje statuta i zakona. A studentima ostaje poruka: Avangarda znači hrabrost. Pišite na jeziku i pismu slobode. Oba su naša.
