Nebo iznad Irana ponovo je obasjano smrtonosnim eksplozijama. Dok prve bombe padaju po suverenoj teritoriji, donoseći sa sobom poznati eho sirena, straha i razaranja, građani Irana našli su se u surovoj dvostrukoj zamci. S jedne strane, nad glavama im visi prijetnja američkih i izraelskih projektila koji njihove živote, domove i gradove pretvaraju u običnu "kolateralnu štetu" tuđih geopolitičkih igara. S druge strane, suočavaju se sa zastrašujućom spoznajom o izdaji onih koji tvrde da govore u njihovo ime. Kada pretendenti na tron iz udobnosti zapadnog egzila – poput sina bivšeg šaha – u stranoj agresiji na vlastitu domovinu ne vide nacionalnu tragediju već političku priliku i sredstvo za "oslobođenje", legitimiziraju destrukciju vlastitog naroda. No, krvava bliskoistočna historija nas je davno naučila jednoj nepobitnoj istini: sloboda nikada ne pada s neba u obliku stranih bombi. Istinska promjena i suverenitet Irana mogu se roditi isključivo iz hrabrosti i ruku samih Iranki i Iranaca, a nikako iz ruševina koje za sobom ostavljaju tuđe vojske.

Može li se domovina voljeti tuđim raketama?

Postoji duboko uznemirujući paradoks u ponašanju dijela iranske opozicije u dijaspori, najočitije utjelovljenom u retorici Reze Pahlavija, sina svrgnutog šaha. Njegov politički narativ, koji flertuje s opravdavanjem, pa čak i prizivanjem zapadnih i izraelskih vojnih akcija protiv Irana, predstavlja školski primjer političkog sljepila i, reći ćemo otvoreno, moralnog bankrota. Kako neko ko pretenduje da bude ujedinitelj nacije, i ko se samoproglašava zaštitnikom iranskog naroda, može s odobravanjem posmatrati kako se njegova domovina pretvara u poligon za tuđe vojne vježbe?

Biti ogorčeni protivnik autoritarnog i represivnog sistema u Teheranu legitimna je, pa i moralno nužna pozicija za svakoga ko vjeruje u ljudska prava i slobodu. Međutim, izjednačiti rušenje tog sistema s fizičkim razaranjem iranske države i njene infrastrukture je opasna, smrtonosna iluzija. Ovdje se mora povući jasna crvena linija: država i njeni građani nisu isto što i režim koji njima vlada. Svaka "precizna" bomba koja danas padne na iransko tlo donosi kolateralnu štetu. Ona ne bira između arhitekata represivnog aparata i običnih, osiromašenih građana koji se bore za puko preživljavanje.

Podržati, ili makar prešutno odobriti, stranu vojnu agresiju pod izgovorom borbe protiv diktature ne znači "osloboditi" narod. To znači žrtvovati taj isti narod na oltaru vlastitih, neostvarenih političkih ambicija.

Historija i Bliskog istoka i svijeta grubo nas uči jednoj lekciji: političari koji u svoje domovine planiraju sjašiti s tuđih bombardera nikada ne donose demokratiju, već donose ovisnost i status vazala. Legitimitet vladara ili političkog lidera ne može se kupiti lobiranjem u hodnicima moći u Washingtonu, niti prešutnim navijanjem za avijaciju iz Tel Aviva. Legitimitet se rađa i brani isključivo dijeljenjem sudbine svog naroda, a onaj ko aplaudira stranim bombama nepovratno gubi pravo da se naziva iranskim patriotom.

Iluzija "demokratije iz uvoza" i stvarni motivi napada

Zapadni politički diskurs, uz svesrdnu pomoć dijela medija, godinama pokušava sterilizirati rat i svesti ga na videoigru. Slušamo o "hirurški preciznim udarima", "ograničenim operacijama" i "taktičkom iscrpljivanju režima". No, na terenu, tamo gdje se diše prašina i gdje se ruše domovi, ne postoji "demokratska bomba". Svaka eksplozija koja uništi fabriku, elektranu ili put, ne slabi samo vojnu moć države – ona direktno osiromašuje i unazađuje naciju. Očekivati da će američke i izraelske rakete preko noći donijeti prosperitet i ljudska prava u Iran predstavlja vrhunac političke naivnosti ili dubokog cinizma.

Dovoljno je pogledati preko iranskih granica. Nedavna historija Bliskog istoka groblje je propalih eksperimenata "demokratije iz uvoza". Od Iraka do Libije, zapadne vojne intervencije, opravdavane plemenitim ciljevima oslobođenja od diktatora, ostavile su za sobom decenije haosa, sektaškog nasilja i razorenih društava. Iluzorno je vjerovati da bi Iran bio izuzetak. Washington i Tel Aviv ne šalju svoje ratne avione i dronove iz empatije prema iranskim ženama koje se bore protiv obaveznog hidžaba, niti iz brige za radnička prava u Teheranu. Njihovi su motivi hladni, proračunati i isključivo geostrateški – usmjereni na slabljenje regionalnog rivala, zaštitu vlastitih saveznika i osiguravanje dominacije na Bliskom istoku.

Za narod Irana, ovo nije samo pitanje teorije, već bolnog historijskog sjećanja. Kolektivna memorija iranske nacije još uvijek nosi ožiljak iz 1953. godine. Tada su, podsjetimo se, strane obavještajne službe (američka CIA i britanski MI6) organizovale državni udar kako bi srušile demokratski izabranog premijera Mohammada Mossadegha – samo zato što je pokušao nacionalizirati iransku naftu i vratiti suverenitet narodu. Rezultat te strane "pomoći" bio je povratak na vlast upravo dinastije Pahlavi i decenije autoritarne vladavine šaha, koja je na koncu i dovela do Islamske revolucije 1979. godine.

Kada vam historija jasno pokaže da strane sile interveniraju kako bi zaštitile svoje resurse i instalirale poslušnike, a ne kako bi vama donijele slobodu, onda svako prizivanje takvih sila predstavlja čin izdaje vlastitog suvereniteta.

Zašto bombe sabotiraju istinsku revoluciju

Ako zaista želimo vidjeti slobodan i demokratski Iran, pogled ne trebamo usmjeravati prema nebu punom stranih borbenih aviona, već prema ulicama Teherana, Isfahana, Širaza i Kurdistana. Građani Irana, predvođeni nevjerovatno hrabrim ženama, studentima i radnicima, već godinama ispisuju stranice istinskog otpora. Pokret "Žena, život, sloboda" pokazao je svijetu zadivljujući kapacitet iranskog društva da se, goloruko i hrabro, suprotstavi jednom od najbrutalnijih represivnih aparata današnjice. Ti ljudi svakodnevno rizikuju hapšenja, mučenja i vlastite živote tražeći osnovna ljudska prava. Njihov otpor je autentičan, organski i duboko ukorijenjen u iranskom društvu.

Upravo taj autentični otpor prva je žrtva stranog bombardovanja. Svaka strana vojna intervencija paradoksalno djeluje kao pojas za spašavanje autoritarnoj vlasti. U trenucima kada padaju bombe, režim dobija savršen, neoboriv izgovor da proglasi vanredno stanje i pod krinkom "nacionalne sigurnosti" i "odbrane od vanjskog neprijatelja" brutalno uguši svaku preostalu iskru unutrašnjeg bunta. Kritičari sistema preko noći bivaju etiketirani kao "peta kolona" i "strani plaćenici", a građani, umjesto da se bore za slobodu govora i ukidanje obaveznog hidžaba, bivaju prisiljeni boriti se za goli opstanak pod ruševinama. Strane bombe ne osnažuju iransku opoziciju na terenu; one je guše, delegitimiziraju i kradu joj teško stečeni momentum.

Zaključak: Sloboda se ne uvozi

Pravi prijatelji Irana ne šalju projektile na njegove gradove, a istinski lideri – pa makar bili i u egzilu – ne navijaju za destrukciju domovine pod izgovorom njenog spašavanja. Podržati suverenitet Irana danas znači osuditi svaku stranu vojnu čizmu i svaku stranu bombu, bez obzira na to koliko se ona pravdala borbom protiv režima.

Iran nije prazno platno po kojem će Washington, Tel Aviv, ili zaboravljeni prinčevi u egzilu crtati svoje geopolitičke fantazije. To je zemlja drevne kulture i ponosnog naroda koji je kroz historiju nebrojeno puta dokazao da umije uzeti sudbinu u svoje ruke. Promjene u Iranu moraju, mogu i hoće doći, ali one će biti rezultat znoja, suza i hrabrosti iranskih građana. Ključevi slobodnog Teherana ne nalaze se u spremnicima stranih bombardera, već isključivo u rukama Iranki i Iranaca. Sve ostalo je samo nova okupacija u starom, ciničnom pakovanju.