Loši političari - loši vjernici
Netom smo dočekali i ispratili tri značajna praznika, dva Božića – katolički i pravoslavni kao i Novu godinu. Koristim ovu priliku da i na ovaj način, još jednom uputim iskrene čestitke svim dobronamjernim I iskrenim vjernicima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti kao I svima koji obilježavaju dolazak nove godine. Upućujem ih uprkos ovih dana ponovo aktuelnim pozivima da se tako nešto ne radi, da to nije u redu i slično.
A kako nije u redu ono što je jedna od bitnijih vrijednosti i običaja koje smo od naših predaka dobili u nasljeđe, a koje se već stoljećima prenosi s generacije na generaciju?
Uvaženi reis je javnim čestitkama za oba Božića, u svoje i u ime Islamske zajednice BiH, dao direktan i nedvosmislen odgovor na te besmislene pozive. U svojoj naravi to su jako opasni poziva kojima se ne udara samo na tradiciju I dobre komšijske odnose I običaje, već se takvim nebulozama urušavaju sami temelji države Bosne. Ne brani se Bosna negiranjem drugih i drugačijih, njihovih prava i sloboda već upravo suprotno, borbom za punu slobodu i prava svih naroda i svakog građanina naše države.
Realno govoreći, nemamo mi u Bosni viška praznika, niti nekih drugih vezivnih stvari koje nas još uvijek i uprkos svemu, koliko-toliko povezuju i drže na okupu, a da bismo ih se tako lako odricali i tako od Bosne odustajali. Odustajali od Bosne onakve kakvu mnogi od nas sanjaju i žele – Bosne cijele i jedinstvene, za svu njenu djecu prostrane i taman, nikome teške niti tijesne. I to malo skromnosti neki bi da nam uskrate i zabrane. Ako bismo im, kojim slučajem, i to dozvolili, ne bismo zasluživali da o Bosni uopšte razmišljamo. Nadam se da im to ipak nećemo dozvoliti.
Nažalost, u dejtonskoj Bosni za normalne građane sve je manje razloga za radost, proslave I čestitke. Dejtonski sporazum jeste zaustavio agresiju i donio mir, ali smo u zamjenu za mir dali Republiku Bosnu I Hercegovinu, a dobili Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Dakle, s kakvim-takvim mirom dobili smo komplikovanu državu u kojoj dominiraju podjele. Svjedoci smo snažnih podjela po svim mogućim i razumnim, ali još više po nemogućim i nerazumnim osnovama, uz čudne parametre. U tako zadanoj i složenoj matrici građani tragaju za mrvicama zajedničkog, jer su protiv njihove volje cijeli gradovi, pa čak i voda i šume preko noći postali jednonacionalni. U takvoj sumornoj atmosferi praznici su mogli biti jedna od niti koja spaja, ali i tu smo postali – I ostali, bar zasad – šampioni podjela.
Nažalost, imamo samo dva zajednička praznika, i to ona međunarodna. I od ta dva, jedan – Nova godina – sve češće i sve glasnije se osporava, dok je drugi 1. maj, Praznik rada, već odavno izgubio svoj izvorni značaj i smisao. Za sve druge ovdašnje praznike važe različiti datumi, povodi i prilike. Tako se u Federaciji BiH zvanično, ali i u stvarnosti i iskreno samo na njenom jednom dijelu, obilježavaju 25. novembar – Dan obnovljene državnosti i 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne I Hercegovine. U drugom, nešto manjem dijelu zemlje, RepubliciSrpskoj, prema važećem ustavu – kao bh. entitetu svih naroda, ali po nazivu samo jednog – praznuju se drugi datumi: 21. novembar, dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i 9. januar, Dan Republike Srpske. Ovaj drugi je, doduše, odlukom Ustavnog suda BiH proglašen neustavnim, ali ko to još mari i poštuje sudske odluke. To se vidi i kroz pristup, otvoreno svojatanje te uporno i sistematsko pretvaranje tog bh. entiteta u jednonacionalni, srpski, crpeći argumentaciju samo iz naziva, a ne nikako i iz Ustava BiH, koji je sastavni i obavezujući dio mirovnog sporazuma.
Dolazimo tako do činjenice da su nam u ovako podijeljenoj državi, u kojoj su nam zajednički samo još siromaštvo, nepravda, poniženje, kriminal, korupcija i neizvjesnost, jedino svjetlo u tami postali vjerski praznici. Oni su postali događaji koji nam bar nakratko poprave I uljepšaju sumornu svakodnevnicu, donesu trunku svjetla i nade te nas podsjete da smo svi samo nejaki i ranjivi ljudi od krvi i mesa, ljudi s istim ili sličnim mislima i brigama, željama i nadanjima. Fascinantno je kako se tim danima skoro podjednako raduju i iskreni vjernici i oni koji to nisu, ateisti.
Zašto je to tako?
Zato što nas ti dani sve više podsjećaju na one rijetke dane primirja u ratu, kada puške nakratko utihnu i donesu vojnicima tako željeni mir, sigurnost i zatišje. Zato što samo tih dana, makar nerado, zašute i politika i političari, a veći medijski prostor dobiju vjerski i religijski autoriteti koji, uz prigodne govore, pozdrave i čestitke, šalju poruke dobra, ljubavi i mira među ljudima te ukazuju i pozivaju na neophodnost međusobnog uvažavanja i poštivanja.
Zaista, te poruke lijepo zvuče i gode svakom normalnom čovjeku, uz nadu da su sve upućene iskreno i dobronamjerno.
Međutim, zabrinjava njihova sudbina od praznika do praznika. Dok one i ne pređu preko cijele Bosne, već se pretvore u eho koji se ubrzo izgubi negdje po šumama I gorama, ostavljajući nas da nastavimo borbu i valjanje u svakodnevnom jadu i čemeru, gdje i dalje dominira razarajuća politika i nemilosrdni i korumpirani političari. Do njih poruke mira, ljubavi i dobra ne pronalaze put, pa oni hladno i bezobzirno nastavljaju tačno tamo gdje su se samo nakratko zaustavili. I tako sve do narednog Bajrama ili Božića – jednog ili drugog.
Svjestan da ću najvjerovatnije biti proglašen naivcem I moda čak i ismijan zbog količine naivnosti, završavam ovaj tekst sa samo jednim pitanjem za naše bajne političare. Zašto gospodo vi koji se, barem u javnosti predstavljate kao iskreni vjernici, ne poslušate i ne prihvatite gore spomenute poruke svojih vjerskih autoriteta. Bilo bi zaista sjajno kada bi vi vaše riječi a još više i važnije vaša djela uskladili sa vrijednostima tih poruka. To bi, ako ste iskreni vjernici bilo jedino ispravno i logično.
Međutim, previše je tu licemjerja, laži I nevješte glume – kao u nekoj lošoj tragikomediji u kojoj se samo povremeno smjenjuju scenaristi, režiseri i glavni glumci.
Samo su statisti jedina i stabilna konstanta.
To je ona raja s početka teksta – raja podijeljena, izvarana i ponižena. Raja i građani kojima su, uz Republiku, ukrali i oduzeli i ono malo nade i optimizma, a ostavili previše briga i neizvjesnosti.