Naša mračna žvakanja:

Ukoliko barem malo pratite pratite politiku u BiH (istu je veoma teško izbjeći), a naročito u Banjaluci, na svoju, ali i na opštu žalost zasigurno ste čuli za dr. Vladu Đajića.

Vlado Đajić je 4u1 osoba, pravljen po sličnoj recepturi kao Nivea shower gel ili kesica Nes kafe. On je istovremeno: direktor Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske, poslanik u Narodnoj skupštini entiteta, predsjednik gradskog odbora SNSD-a, te uz to sve i kardiolog. Alfa i omega.



Đajić je jedan od političkih antagonista, koji slično kao i njegov zakleti kvazineprijatelj - Draško Stanivuković konstantno od nekud iskaču. Glagol nesvršenog vida ISKAKATI savršen je upravo zbog stila političarenja njihovog političarenja.



Vlado, kao i Draško neprestano iskače na TikToku, Instagramu, Facebook-u na telefonu, televizoru ili radiju, iz frižidera, veš mašine ili konzerve graha. Bilo kuda, Vlado svuda.

Njihova neizbježnost dostigla je takav nivo da čak i oni najapolitičniji vlasnici pomenutih predmeta na svoju nesreću znaju ko su Vlado i Draško. Dvojac kakav smo do sada sretali samo u crtanim filmovima, te naravno u politici.

Vlado i Draško. Lolek i Bolek. Vučić i Dačić. Pat i Mat. Plenković i Milanović. Asteriks i Obeliks.

Svi oni su, barem ovi formalno neanimirani zapravo karikature društva. Živuće personifikacije svojih glasača. Istih onih ljudi koji vlastoručno stave X pokraj njihovog imena.

Oni su Mi i Mi smo Oni.
Uz jednu ključnu razliku: Oni vladaju nama, dok mi jebiga ne vladamo njima.

U visokoprofitabilnim tandemima fabrikovanog političkog neprijateljstva, ne postoje granice morala, razuma i ljudskosti. Ili u skraćenoj verziji: politika ne poznaje moral, razum i ljudskost.

Ukoliko konzumenti politike, odnosno glasači ne postave jasne granice onoga što je za njih normalno i dozvoljeno, tu društvenu obavezu na sebe će rado uzeti oni izglasani. Tada, pod vodstvom političkih aktera, te uz dovoljan broj nakradenih ruku, sve postaje dozvoljeno. Od nepotizma i korupcije, preko izbornih krađa i zloupotrebe institucija, pa sve do ubijanja političkih oponenata ili nedužnih građana.

Tada se iz ideološkog arsenala u svrhe održavanja na vlasti vadi populizam. Prežvakan termin, još prežvakanijeg dejstva. Populizam i jeste žvakanje. Populizam je i kontinuitet.
Samim tim populizam je kontinuirano žvakanje svih serviranih pomija.

Upravo u takvoj zajednici, u kojoj je sve normalno i dozvoljeno, u kojoj se već vijekovima žvaće i guta, a na kraju ostaje gladan, jedinke poput Vlade Đajića i Draška Stanivukovića najbolje uspijevaju.

Od svih instrumenata za kojima posežu tokom populističkih akcija, političari, pa tako i Đajić, ali i Stanivuković, najviše vole djecu. Vole ih kao alat, kao sredstvo, kao objekte, ne kao djecu.

Iz asortimana u kojem se osim onih najmlađih nalaze još i strani plaćenici, domaći izdajnici, inostrani agenti, srbomrzci, nevladine organizacije i svi drugi neprijatelji Srbskog sveta, njih dvojica nekako najviše profitiraju upravo na djeci.
Ili, kako glasi slogan političkog patrijarha Obersrbistana, Aleksandra Vučića - Za našu decu!

U političko - propagandnoj igrariji Đajića i Stanivukovića, koja traje već više od 10 dana, glavni objekat populizma su djeca oboljela od Down sindroma.

Koncert za mlade i glasovi kod Vlade:

Sve je počelo nakon što su po Banjaluci osvanuli plakati:



Na ovom pamfletu vidi se poziv na besplatan koncert za omladinu, ali ne i informacija ko je organizator koncerta. Većina plakata postavljana je na ulazima u osnovne i srednje škole ili druge javne ustanove.
Lokacija na kojoj je koncert održan, odnosno multimedijalna sala u krugu nekadašnje kompanije Čajevac, zapravo je jedna u nizu kancelarija SNSD-a, koja se ponajviše koristi u svrhe uveseljavanja biračkog tijela.
Telefonski broj za rezervacije isti je kao i broj koji se pojavio prije nešto više od mjesec dana kada je znameniti dr. Đajić organizovao kotlićijadu.

Muzički izbor je veoma neukusan i loš, kao uostalom i sve drugo što rade Vlado Đajić, SNSD i stranački šef Milorad Dodik.
Upravo zato koncert na kojem su pjevali Tea Tairović i Nucci ne treba da čudi.
Estradne i političke ličnosti oduvijek idu ruku pod ili sa rukom u ruci. Jednom naravno, jer je druga zavučena u džepove građana.

Vučić ima svog Acu Lukasa.
Dodik ima svoju Cecu.
Stanivuković je ima(o) svoju Tanju Savić.
Zašto onda Đajić ne može da ima svog Nuccija ili svoju Teu Tairović?
Sjajan spoj (ne)ugodnog sa (bez)korisnim.

Uvidjevši da je koncert namjenjen mladima, pa čak i maloljetnim licima, te da nastupaju Tea i Nucci iz kabineta gradonačelnika hrabro je istupio Draško Stanivuković.
Crven od bijesa i sa eksplicitnim stihovima na usnama obratio se okupljenim medijima:

Kurve, pare i droga, ne znam šta ću bez toga!

Prvi na meti dušebrižnog gradonačelnika bio je upravo dr. Đajić.

Kada smo dobili scenografiju, a publiku imamo od ranije, nedostajalo je samo da započne rasplet. Stanivuković je oštro, skoro pa pedagoški iskritikovao i organizatore i škole i roditelje, ali i čitavo društvo, koje zaboga dozvoljava jedan takav koncert!

Vlado kao organizuje, a Draško ko biva ne da.

Najveći problem u kompletnom igrokazu jeste činjenica da je koorganizator jednog ovakvog, politički obojenog koncerta sa ciljem promocije SNSD-a - Down sindrom Centar Banja Luka.

Down sindrom centar Banja Luka je produžena ruka Udruženja građana Down sindrom, a na čelu samog centra je Zoran Jelić.



Jelić nije samo direktor, nego je i sam otac djeteta sa Down sindromom. Otac djeteta sa Down sindromom koji je dopustio da oboljela djeca potpomognu kampanju SNSD-a. Otac djeteta sa Down sindromom koji je dopustio da ta ista djeca budu zloupotrebljena u političke svrhe.

Saradnja Down sindrom centra i dr. Đajića traje već nekoliko mjeseci. Štićenici centra bili su prisutni i na kotlićijadi.



Ova saradnja suštinski najviše odgovara upravo Vladi Đajiću, jer dok zvanična entitetska vlast ignoriše potrebe osoba sa Down sindromom, direktor UKC-a RS-a poprima svojstva heroja, nudeći im priliku da se razvesele.



Sa druge strane, oni njemu pomažu da emotivno manipuliše javnošću, prikazujući sebe kao zaštitnika nemoćnih. Robin Hood iz našeg sokaka.

Uloga Draška Stanivukovića nešto je drugačija. Srž njegove role jeste da ko biva prokaže zlodjela SNSD-a u Banjaluci, dok za svako važnije pitanje sa istima bespogovorno sarađuje. Djeca naravno nisu jedno od tih, važnijih pitanja. Predstavljajući se u obliku moralne vaservage, Stanivuković drži slovo onima koji ugrožavaju djecu, istovremeno koristeći istu radi svojih interesa.

Djeca su zapravo najefikasnije oružje populizma, iako toga uopšte i nisu svjesna.
Njihove slatke suze, nasmijana lica i nevina igra postaju paravan politikanstva. Svetinja je očito samo riječ, samo fraza, ali ne i ekvivalent za djecu, jer onima koji ih iskorištavaju ništa nije sveto. Osim možda švercovanih ikona.

I to sve u sedmici djeteta.