U sali Skupštine Unsko-sanskog kantona, tamo gdje bi riječi trebale da odzvanjaju interesima građana, sve češće vlada – tišina. Ne ona dostojanstvena, radna tišina, već muk koji ima cijenu. Skupu cijenu. Plaćenu iz džepova poreskih obveznika. Predstavnici naroda sjede, glasaju po automatizmu, dižu ruke kad treba i spuštaju ih kad se završi glasanje. Bez pitanja. Bez diskusije. Bez replike. Bez inicijative. Bez traga političke hrabrosti. Tako je nastao novi politički soj – ćutolozi.

Ćutolozi u Skupštini USK nisu incident, oni su sistem. Oni su produkt političke komocije i potpunog odsustva odgovornosti. Njihova osnovna vještina nije zakonodavna analiza, nije artikulacija problema, nije borba za interese birača. Njihova ključna kvalifikacija je sposobnost da prešute sve: loše odluke, sumnjive budžete, neispunjena obećanja i administrativni haos koji se godinama taloži u ovom kantonu.

Dok Unsko-sanski kanton kuburi s odlaskom mladih, urušenim zdravstvom, obrazovanjem koje se krpi improvizacijama i privredom koja preživljava na infuziji, skupštinske klupe služe kao udobne fotelje za političku šutnju. Svaka sjednica bez rasprave je poraz demokratije. Svaka tačka dnevnog reda usvojena bez pitanja je javni interes gurnut pod tepih. Svaki mandat proveden bez inicijative je čista prevara birača.

Paradoks je potpun: isti ti zastupnici vrlo rado govore – ali van Skupštine. Na društvenim mrežama, u kafanskim analizama, pred kamerama kad nema obaveze da se nešto konkretno kaže. Tamo su glasni, hrabri i puni velikih riječi. U skupštinskoj sali, međutim, mikrofon je za njih opasna sprava. Jer mikrofon traži stav. A stav nosi rizik. A rizik može ugroziti političku poziciju, koalicijski mir ili stranačku stegu.

Skupština USK je zamišljena kao arena sukoba ideja, a pretvorena je u birokratsku čekaonicu. Bez replika nema kontrole vlasti. Bez diskusije nema korekcije loših odluka. Bez inicijativa nema razvoja. A bez svega toga – nema opravdanja za visoke naknade, dnevnice, komisije i privilegije koje uredno prate ove mandate šutnje.

Građani Unsko-sanskog kantona ne plaćaju zastupnike da klimaju glavom. Ne plaćaju ih da budu statisti u političkom teatru bez radnje. Ne plaćaju ih da budu nijemi svjedoci propadanja institucija. Plaćaju ih da govore, da pitaju, da osporavaju, da predlažu i da se zamjere – ako treba – u interesu onih koji su ih izabrali.

Ćutanje u politici nije neutralno. Ono uvijek radi u korist jačeg, moćnijeg i netransparentnijeg. Svaki put kad zastupnik prešuti problem, neko drugi ga naplati. Svaki put kad nema replike, neka loša odluka prođe lakše. Svaki put kad nema inicijative, kanton stoji u mjestu.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Ćutolozi nisu pasivni – oni su saučesnici. Saučesnici u rasipanju javnog novca, u normalizaciji nerada i u potpunom obesmišljavanju predstavničke demokratije. Ako već ne žele govoriti u ime građana, najmanje što duguju javnosti jeste – da se sklone onima koji hoće.

Jer Unsko-sanski kanton nema luksuz da plaća tišinu.