Najveći grijeh srpskih velikaša 21. vijeka ne krije se u nesposobnosti da se uputi izvinjenje Bošnjacima, Hrvatima i Albancima usaglašeno koncenzusom,te da se napokon prihvati krivica koju snosi društvo i država Srbija za događaje iz 90ih, naprotiv,vodeći zulum srbijanskih i srpskih političara je taj što sopstveni narod nisu nikada pogledali u oči.
Gebels iz Čipuljića:
U junu 2024. godine tokom gostovanja u programu Nova S, Slobodan Stupar, dugogodišnji novinar nedeljnika Vreme, ispričao je zanimljivu, ali istovremeno sablasnu anegdotu iz jednog od svojih razgovora sa Vojislavom Šešeljem koji se odvio sredinom 90ih godina prošlog vijeka. Vojvoda sa vuogopedskom dijagnozom rekao je tada Stuparu kako njegov radikalski pulen, a netom po tom i ministar informisanja - Aleksandar Vučić stalno kupuje Gebelsove propagandne priručnike i sve dostupne almanahe o medijskim manipulacijama.
30 godina kasnije Stupar iz udobnosti penzije promatra šta nenadležni naučio, Šešelj kao školski primjer prerastanja učitelja vrši dužnost studijske ikebane, dok je Vučić, iako poljuljan, idalje neprikosnoveni vožd Srbije, koji svoje propagandne vještine koristi permanentno. Iz dana u dan, iz sata u sat, iz minuta u minut.
Umjetnost u službi propagande:
U režimu kakvim rukovodi Aleksandar Vučić, svaki aspekat života može poslužiti kao sredstvo opstanka na vlasti. Iz početka bijaše to pohlepa i neutaživa glad za moći, ali vremenom je vladanje spalo na preživljavanje. Osim opštepoznatih rabova vlasti oličenih u tabloidima, portaloidima i režimskim TV stanicama, sastavni dio propagandnog asortimana postala je i umjetnost. Romani, serije, muzika, filmovi - sve su to gebelsovske alatke u Vučićevim rukama, koje se pažljivo izrađuju po narudžbi vlasti uz izdašne avanse i honorare o trošku građana. Osnova konverzije umjetnosti u propagandu sadržana je u finansijskoj podršci koja po pravilu dolazi direktno od državnih institucija, kao što su Radiotelevizija Srbije i Filmski centar, a nerijetko radi svojih interesa po neku marku bace i prekodrinska braća posredstvom RTRS-a i Audiovizuelnog centra Republike Srpske.
Polodno tlo za upijanje propagandnih poluproizvoda i njihovu makar djelimičnu isplativost u finansijskom smislu stvara sama publika, koja se zdušno i olako predaje svemu što rasplamsava pogane, nacionalističke strasti. Svježiji primjerci upotrebljene umjetnosti su film Dara iz Jasenovca, koji je veoma živopisno i krvavao dočarao nasušne ustaške nagone za istrebljenjem svega nehrvatskog, ali film uprkos milionskom budžetu nije postigao nikakav značajniji uspjeh, osim onog jedinog, manipulativnog cilja sa kojim je i stvoren, a to je da se o njemi priča, piše i snima, da postane tema, naslov, prilog, vijest. U pogledu književnosti propagandna produkcija je višestruko agilnija, ali uz znatno lošije rezultate, jer je čitanje endemska radnja u okruženju kakvom se štivo bilo koje vrste servira. Za potrebe pisanja knjige najčešće se angažuju kvaziakademici iz centralne kotlovnice velikosrpskog požara, koja je poznatija pod službenim nazivom - Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU).
Njeni članovi svojski upiru u papire i tastature, trudeći se da opravdaju vaskolike benefite srbovanja klešući petparačke pamflete na stotinama stranica, među kojima makar i slučajno pomenute činjenice dobijaju status neprijatelja. Zanimljiv primjerak je knjiga Alija: ulema ili balija, u kojoj dvojica opečaćenih propagandista Darko Tanasković i Nenad Kecmanović, lamentiraju nad psihološkim profilom Alije Izetbegovića i seciraju njegovu ideju političkog islama. Bilo bi nepošteno ne navesti barem jedan ornament iz ponude prekosavske, hrvatske propagande, čije je najbolje djelo, možda čak i svojevrsni magnum opus serija General.
Mini serijal iz 2019. godine prati život i (ne)djelo Ante Gotovine, te ga predstavlja kao biće najsličnije Superman-u. Gotovina u toj romansiranoj biografiji od 8 epizoda bježi iz Jugoslavije, potom postaje oficir Legije stranaca, zatim traži latinoameričke dilere kokaina u saradnji sa Interpolom, a onda se nakon popijenog piva na plaži iz Buenos Airesa preko Beograda vraća u Hrvatsku, spreman da brani svoj davno napušteni dom. Čovjek bi očekivao da je sljedeći korak u procesu kanonizacije Ante Gotovine prodaja akcionih figurica ili krunica sa njegovim likom.
Bla, bla, bla i tako hiljadama puta, sve dok mediji i društvene mreže nisu postale preplavljene fan - page profilima, blogovima i drugim derivatima agitovanja u korist revzije prošlosti.
Ipak, uprkos višedecnijskim uspjesima propagandna mašinerija suočava sa biološkim preprekama. Generacije kojima je mladost nasilno prekinuta u ganguli rata bliže se starosti ili su u istu već dobrano zagazili, a to znači da njihova mišljenja i interesovanja, shodno potrebama tržišta više ne oblikuju informacijske tokove.
Propagandi je potrebna svježa krv. Potrebni su joj mladi koji će da nastave tekovine idolopoklonstva prema istorijskim manipulacijama kojima se razgrađuje sadašnjost, zato se i instant umjetnost okreće prema mlađim konzumentima. Omladinski i dječiji programi u svom edukativnom smislu praktično ne postoje. Davno je prošlo vrijeme Branka Kockice i Minje Subote, oni su već duži niz godina gnjili leševi na mezarju nekog prošlog, kako mnogo puta rekoše - boljeg vremena.
Sadašnjost i narednih 30 godina oblikuju i oblikovaće odluke i postupci osoba rođenih od 1990. godine do danas. Za te generacije rat, iako opštepoznata predstavlja apstrakciju, krvavu bajku iz priča starijih, ali i uzrok stanja u kojem trenutno žive. Uzmemo li obzir činjenicu da je upravo RAT polazna tačka svake propagandne akcije, a pritom su mladi fokus grupa, neophodno je da im se isti približi i to na takav način da ih se onesposobi da razluče istinu od laži.
Pokušaja je mnogo i oni su svakodnevni, jer propagandno dejstvo zahtjeva konzistentnost, ali čini se da je jedan od kvalitetnijih manevara načinjen sa serijom Tvrđava.
Tvrđava - zidine prošlosti u kojima je zarobljena budućnost:
Serija Tvrđava nastala je u produkciji RTS-a, za one koji je nisu gledali, sinopisi je sljedeći:
Kroz ljubavni odnos Srbina i Hrvatice iz Knina dočaran je raspad Jugislavije, te potonja ratna dešavanja usljed kojih je došlo do protjerivanja Srba iz Hrvatske. Serija sama po sebi nije promašaj. Umjetnički, produkcijski i etetski urađena je veoma kvalitetno uz plejadu glumačkih veterana koji su iznova potvrdili svoju maestralnost (Ljubomir Bandović, Nikola Pejaković, Miki Manojlović), ali i veliki broj mladih glumaca koji su iskazali zavidan talenat, da se ovaj tekst ne bi naglo pretvorio u pokušaj filmske kritike, počnimo sa političkom kritikom.
Serija zimeđu redova provlači nit kojom se plete zavjesa satkana od teorija zavjere, istorijskog revizionizma i patološke mitologizacije svega što čini moderni odnos Srba i Hrvata. Tako smo dobili dvojicu komšija, gle čuda Srbina i Hrvata koji se podnose, ali ispod pogleda jedva kriju netrpeljivost koja će eskalirati paralelno sa početkom rata, sve završava tako što Srbin otkriva Hrvatu, da je i on - Hrvat, zapravo Srbin. Siroče koje su pokatoličile ustaše, prethodno ga otevši od majke Srpkinje, a da stvar bude još gora, Hrvat kojeg glumi Srbin, a koji je ustvari Srbin na kraju ubija drugog Srbina. Sjajno, zar ne?
Ovim odnosom dva lika naglašena je nepotvrđena teza o viševekovnom, odnosno višestoljetnom tinjanju sukoba između Hrvata i Srba, u kojem ako pitate prve sve započinju ovi drugi, dok oni - prvi pobjeđuju, ali ako priupitate ove druge, oni će vam reći da oni prvi sve započinju, a da oni - drugi uvijek odnose pobjedu. Sličnu se relacije i između Hrvata i Mađara ili Srba i Bugara, ali nećemo sada da cjepidlačimo.
Tvrđava je promašila nekolicinu praktičnih činjenica:
U seriji Srbi iz Knina pričaju kao Crnogorci, manično upotrebljavajući -đe i akcentujući riječi pogrešno.
Od svega što sačinjava srž narječja Dalmacije i njenog zaleđa ostalo je povremeno -di i -adio.
Zanimljivo je i to da u seriji svi kninski Srbi navijaju samo i isključivo za Crvenu Zvezdu, što iako ima svoju djelimičnu utemeljenost ne predstavlja potpunu istinu shodno činjenici da je Hajduk neprikosnoveno voljen u tom području Hrvatske, a među njegovim osnivačima većini su činili upravo Srbi, odnosno Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti, ali takvo nešto izgleda više ne postoji.
Glavni lik - Srbin iz Knina, u nekoliko epizoda vozi kamion iz Beograda za Republiku Srpsku Krajinu, te veoma lagano nakon prelaska Rače dolazi do samog Knina, što je malo vjerovatno u stvarnom životu uzme li se u obzir Miloševićev embargo na Drini, ali i činjenica da je trasa prolaska kroz Bosnu ili Slavoniju bila zahvaćen ratnim dejstvima. Priprišemo li i to fikciji, a ne falsifikaciji, postavlja se pitanje: šta je u seriji tačno?
Činjenjenicom se mogu smatrati sljedeće stavke:
Maćehinski odnos zvaničnog Beograda kako prema Srbima u Srbiji, tako i prema braći u BiH i Hrvatskoj, koji su radi interesa pojedinaca u matici gurnuti u smrt, mada ni sami nisu toliko nevini kakvim ih se prikazuje u seriji. U Tvrđavi Srbi iz Knina ne znaju skoro ništa o balvanima, specijalnim jedinicma i planskom naoružavanju, a ne spominju se ni njihove lokalne vođe, kasnije redom haški osuđenici.
Raspad rahmetli Jugoslavije prikazan je kao spontana tragedija u kojoj Srbi najveće žrtve, dok umiruću državu oplakuju isključivo komunisti, ali ne i njen obični, radni narod - još jedna neistina. Zvučna je rečenica u kojoj Nikola Pejaković , čiji lik se igrom slučaja zove Momčilo, a nosi nadimak Vojvoda, govori kako bi crveni branili Jugoslaviju do polsjednjeg Srbina. Ova sintagma u sebi nosi i djelić istine, jer je najveći broj oficira i vojnika JNA bio srpske nacionalnosti, istovremeno su Srbi bili najbrojnija etnička grupa u Jugoslaviji, a samim tim su činili većinu u saveznom rukovodstvu. Komunista u tom periodu nije nužno bio Jugosloven, a kasnije će se pokazati da su se mnogo češće predstvaljali isključivo kao Srbi, braneći patrljke Jugoslavije čisto zbog toga što bi naziv Velika Srbija bio isuviše očigledan.
U seriji čija je radnja smještena ugalvnom na tlu Hrvatske ne pojavljuje se nijedan hrvatski glumac. Takvo što možda i nije bilo potrebno, jer je ponašanje i razmišljanje Srba i Hrvata toliko slično da ih samo nazivi i po neka riječ razlikuju, kako u stvarnosti, tako i na ekranu. Ipak, paradoksalno je da se serija deklariše kao neutralna i objektivna, a da pritom u njenoj glumačkoj postavi nije prisutan nijedan glumac sa one, druge strane Dinare.
Ono što Tvrđava pogađa u srž jeste nemogućnost svjetine da pronađe svoj položaj u ratnim dešavanjima, a pogotovo mladih uljukanih u stabilan sistem da shvate šta se uopšte dešava.
Taj aspekat serije ima bipolarnu prirodu. Sa jedne strane, one zdravorazumske nudi mlađim gledaocima šansu da prepoznaju sudbine svojih roditelja u onima glavnih likova, ali i da sagledaju kako bi njihov život u ratu izgledao i da li bi uopšte imao izgleda. Na drugoj strani, onoj propagandnoj krije se pokušaj zavođenja stalnom opasnošću od repriznih termina srpskog stradanja, Hrvata, jugonostalgije i svih drugih hashtag-ova velikosrpstva.
Ukoliko se gleda površno, čisto gledanja radi Tvrđava je okuugodno iskustvo, prepuno dobre muzike i zanimljivih kadrova. Pogleda li se kako bi se shvatila - Tvrđava je još jedan u nizu komada umjetnosti u pokušaju, ostavljenih na milost i nemilost propagandi, koja ih svojim interesima nemilosrdno kastrira.
Mitologija srpskog i hrvatskog:
Kroz decenije rada na otuđivanju jednih od drugih, odnos Srba i Hrvata poprimio je mitološke odlike.
U toj jeftinoj sapunici teško je razlikovati istinu od laži i laž od istine, mnogo je likova stvoreno za potrebe mita, a više niko ni ne zna čemu oni zapravo služe u priči, srpsko - hrvatski i hrvatsko - srpski mit ima i svoja mjesta radnje, bojišta i megdane - Plitvice, Dinara, Jasenovac, zagrebački velesajam, Karađorđevo,Petrovačka cesta, Maksimir, Marakana, Dejton, ali se među svim toponimima pomenute mitologije ističe Knin i uz njega čvrsto svezan mit o Oluji.
Čak i naziv, za jedne vojno - redarstvene akcije, za druge etničkog čišćenja, dolikuje tradiciji antičke mitologije. Nekada Itaka, Had, ili Olimp, danas Oluja, Bljesak ili Orkan.
Knin je, prije svega zahvaljujući festivalu etničkog čišćenja iz avgusta 1995. godine održanog uz svesrdnu podršku zvaničnih Zagreba i Beograda, postao poprište tragedije nalik antičkoj, u kojoj se sukobljavaju dvije laži, ona stradalničko - srpska i ona junačko - hrvatska laž. Istovremeno se pretvorio i u masovnu grobnicu jedne, sveobuhvatne istine.
Preživjeli sa obe strane Oluje i dalje plaču. I jedni i drugi za domom, spremni ili raspremljeni potpuno je svejedno.
Mitologija je vremenom dobila i svoju svrhu, postavši osnovni činilac izgradnje identiteta. Prema toj jednačini Srbi bez Hrvata, kao i Hrvati bez Srba ne bi imali nikakav smisao.
Oni su u tom pogledu, iako na jedan nadasve samoubilački način nekoliko koraka ispred ostalih jugoslovenskih naroda (ne i južnoslovenskih!), kaskaju samo za Slovencima. Srbi i Hrvati svoju prednost ponakviše duguju brižljivo uzgajanim obmanama na koje su stvorili kolektivni imunitet, kao kada se priviknete na prdež kolega u kancelariji.
Primjera radi: fudbalska reprezentacija Hrvatske nikada ne gubi, ona samo ne pobijedi.
Teren je grbav, lopta je okrugla, trava je mokra, sudija je Srbin, ali protivnik ni u kom slučaju nije bolji. Čak je i selektor Hercegovac, pa ga se u slučaju nužde može otpisati kao zlonamjernog došljaka.
Srbi sa druge strane tavore u hiljadugodišnjoj potrebi za stradanjem. Vole tu fetišističku mogućnost patnje, stanje stacionarnog žrtvovanja koje zahtjeva neprestano, isusovačko razapinjanje sebe samih. U trenutku kada treba opravdati neuspjeh, posegnu za plemensko - sektaškim obredom prilaganja žrtve. Tada u utrobu zemlje ili čeljust vulkana bacaju pojedinca koji predstavlja zajdenički imenilac kolektivnih pizdarija.
Pokazni primjerci su recimo Marko Kraljević i Dragan Stojković Piksi. Jedan je navodno zakasnio na prvi čas istorije, dok je drugi na svoju žalost došao na vrijeme da dodatno zasere.
Na ove i slične načine stvoreno je sve što Srbi i Hrvati danas jesu. Nakon toliko godina tolerisanja i oguglavanja na to što jesu, pitanje je da li im je uopšte potrebna promjena? Da li je uopšte žele?
Propaganda i kancerogena politika učinile su svoje, praveći od ljudi taoce bez imena, prezimena, porijekla. I Tvrđavu će uskoro zaboraviti, jednog dana će i Knin i Oluja biti zakopani u kapsulu nekog, kako mnogo puta rekošmo - lošeg vremena.
A šta je tu vrijeme krivo?
