Gore nad nama srpsko je nebo

Gore sjedi Srbin - Bog

Gore su oko njega Srbi - anđeli

Čuvaju Srbina - Boga svog.

U avgustu prošle godine, tokom krkansko - kvazikulturne manifestacije pod nazivom Kočićev zbor (kojom se već godinama skrnavi lik i djelo narodnog tribuna i umjetnika) ovim stihovima Draško Stanivuković pozdravio je okupljene goste - Srbe i Bogove, jer ostalih nije ni bilo.



U uvodu je izrekao i jednu laž, prema kojoj je tobože odnosno tosrbine, Kočić ove stihove napisao još kao učenik sarajevske gimnazije nakon što su mu zabranili da veliča srpstvo.

1) Kočić nije autor ovih stihova. Autor je anoniman i nepoznat, a 4 navedena stiha često se, u raznim oblicima pojavljuju u bespućima interneta.
2) Veličanje srpstva nije krivično djelo, ali nije to bio Kočićev manir.

Nedaleko od mjesta sa kojeg je gradonačelnik Banjaluke tada govorio prije 30 godina Bogovi Srbi ubijali su nižerasne komšije Bošnjake, jer zašto da ne, ako im se već može, pa ipak su oni Bogovi, zar ne?


Okupljena masa čudno je gledala Stanivukovića, vjerovatno zato što se nisu osjećali baš božije, onako kao pravi Bogovi, ali Bože moj, odnosno Srbine moj, ako on tako veli vjerovatno je istina.



Zamislite sada paranormalnu, antisrpsku situaciju u kojoj bi se jedan Bošnjak, možda pritom i muslimana, svakako neBog kandidovao da bude gradonačelnik Banjaluke. Kako bi glasačko tijelo koje je izabralo, i to dva puta, velikosrpskog recitatora i SrbinBoga - Draška Stanivukovića moglo da glasa za Bošnjaka, muslimana, neBoga?

Ne bi to funkcionisalo, niti je naš, niti je srpski, niti je božiji, samo je čovjek na sopstvenu žalost.

I kakva bi to zaboga ili zasrbina Banjaluka bila kada bi njome vladao Bošnjak, musliman?

Opet Turci, rekli bi glasači, malo im je bilo 500 godina pa bi sada ponovo. Da ponovo prave prve ceste, škole, bolnice, kupatila i trgovine. Sram ih bilo, mamicu im neBožiju!

Ne radi se tu o razumijevanju demokratskih procesa, već upravo suprotno - o bazičnom neznanju koje rezultuje prerasudama, a iz istih niče mržnja, kao jedan žalostan teret na plećima čovjeka, ali opet sasvim prirodan, povremeno neizbježan.
Sa druge strane, legalizacija etničkog čišćenja nije prirodan proces, ali se u Banjaluci revnosno provodi.

Uzmimo za primjer nazive ulice. Ne moramo mnogo, dovoljna je jedna:



Ulica Stevana Moljevića.
Stevan Moljević bio je četnički komandant i ideolog velikosrpstva, po zanimanju advokat, a kasnije osuđenik za ratne zločine. Ili u prevodu na bogosrpski: junak, antifašista i zaslužna ličnost.



Prema toj formuli vrijednosne dekadencije Moljević je dobio ulicu u gradu na Vrbasu. Ulica je uska, jednosmjerna i teško se uočava sa glavne ceste, što je posljedica grižnje savjesti koja ipak zna istinu o liku i (ne)djelu čiča Dražinog savjetnika.

Ulica i sokaka sa ratnozločinačkim nazivima Banjaluka je puna, ali istih takvih ulica ima pregršt u svim bosanskohercegovačkim gradovima. Primjera radi svoje ulice dobili su i eminetni, kolaboracionistički umjetnici: Mile Budak i Mustafa Busuladžić, ali u Mostaru, odnosno Sarajevu.
U mulju kvazibanjalučkog šovinizma ne postoji mjesto za druge i drugačije, osim ako ne pristanu na podanički tretman i služenje interesima koji im ne doprinose.

Zohran Mamdani pravo je političko, ali i društveno osvježenje za kompletan svijet politike, a naročito za Ameriku koja već godinama tavori u sukobu traljavih demokrata i beskrupuloznih republikanaca predvođenih Donaldom Trumpom.



Sadiq Khan je već skoro 10 godina gradonačelnik Londona, za šta osim sposobnosti treba imati i povjerenje i to povjerenje više od 9 miliona građana.



Makar malo svjesnim i savjesnim glasačima potpuno je nebitno što su obojica muslimani, jedan afro-azijskog, drugi azijskog porijekla.
Ovim je omraženi zapad, najveći neprijatelj Srba, čije uvezene vrijednosti i običaji kvare nove naraštaje jasno pokazao da je demokratija stvar principa jednakih prilika.
Činjenica je da se važnošću i veličinom Banja Luka ne može porediti sa New York-om ili Londonom, ali ideološku paralelu nije teško povući.

Još jedna važna činjenica jeste i ta da Bošnjaci u Banjaluci nemaju politički kapacitet, te da Bošnjak u gradskoj skupštini predstavlja endemsku vrstu, posljednji put viđenu prije više od 25 godina.

Modus operandi etničke eliminacije potvrđuje i mandat predatavnika Crnogoraca u skupštini grada, odnosno odbronika Saše Čudića koji se izjašnjava kao Crnogorac, pa samim tim predstavlja nacionalnu manjinu.
To znači da čak i Crnogorci ili po bogosrpskom - takođe Srbi mogu da uspiju u politici na prostoru Banjaluke, ali ne i Bošnjaci, a kamoli muslimani.


Turski zulum se tako pretvorio u srpski, odnosno bogosrpski zulum, kojim su Bošnjaci uz pomoć SDA i Islamske zajednice svedeni na statistički grešku u gradu na Vrbasu.

Kada su jednom prilikom Vojislava Šešelja, na bogosrpskom takođe heroja, pitali: Šta ćete sa muslimanima?

Šešelj je odgovorio: Poslaćemo ih u Anadouviju.

Pritom je naravno mislio na tursku pokrajinu - Anadoliju.

Banjalučke muslimane takođe možemo da pošaljemo u Anadoliju, možda i u New York, ali i u London, samo neka nisu u Banjaluci.