Politički autizam - nova omiljena fraza

Nakon što se u RS već pomalo izlizala floskula “političko Sarajevo”, koja je deceniju i kusur služila kao čarobna mantra za sve neuspjehe i blokade, politička mašinerija RS napokon je otkrila novu igračku: “politički autizam”. Ako je suditi po strastvenosti s kojom se ona trenutno koristi na 49% teritorije BiH, ova fraza bi uskoro mogla završiti u zvaničnom Ustavu, odmah ispod preambule i popisa konstitutivnih naroda.

Šta uopće znači “politički autizam” u zemlji gdje je i sama politika hronična bolest? Ako pitate one koji frazu izgovaraju, „politički autizam“ nije ništa drugo do pogrdan sinonim za tvrdoglavost, izolaciju, ignoriranje drugih, nedostatak dijaloga. Jedino što je prepakiran u medicinski termin kako bi zvučao „pametnije“. Ako pak pitate stručnjake, radi se o jasnoj zloupotrebi medicinskog pojma i klasičnom primjeru političke nepismenosti. No, da ne tražimo previše, da se od političara očekuje elementarno obrazovanje, BiH bi već odavno bila Monako ili Luksemburg.

Zanimljivosti i ironije

Zanimljivo je da isti oni koji danas galame o “političkom autizmu” koliko jučer su branili “političko Sarajevo”. Danas, međutim, Sarajevo je prestalo biti dovoljan bau-bau (strašilo), pa su se počeli hvatati medicinskih dijagnoza. Sutra bi mogao biti u opticaju “politički reumatizam”, a prekosutra “politička upala sinusa” - da ne kažem neki drugi dio tijela. Sve samo da narod ne primijeti da se novac nemilice troši, budžeti cure, plaće političarima rastu, otpremnine dupliraju.

Ironija je u tome što na terenu nema nikakvog autizma. Ima samo hladne, proračunate trgovine: pare za jare, fotelje za rodbinu i prijatelje, zakoni za talove – dok škole i dalje zjape prazne, a bolnice jedva imaju zavoje. Nema nikakvog nesnalaženja u socijalnim interakcijama – naprotiv, politička kasta na Balkanu je vrhunski socijalno adaptirana: znaju kome treba klimati glavom, kome pjevati pod šatorom, kome nazdraviti na slavi, kome reći “Sretan Uskrs”, kome prozboriti “Sretan Bajram”, a kome otvoriti još jedan tender. Ako je to “autizam”, onda je cijela planeta autistična. U stvarnosti, oni pate od jednog jedinog poremećaja - hroničnog nedostatka obraza.

Posebno je opasno to što se medicinski termini koriste kao uvreda

Time ne vrijeđaju samo političke protivnike, nego i tisuće ljudi i familija koje se zaista bore sa stvarnim medicinskim problemima. Korištenje medicinskih izraza kao uvreda – kao naprimjer „politički autizam“, „šizofreni stav“, „dementna politika“ i slični izrazi pokazuju neznanje i nedostatak opće kulture. Takvim jezikom se samo dodatno otežava život ljudima koji se stvarno bore s zdravstvenim problemima u zemlji. Ali kakvi smo, nije ni čudo: empatija se potroši na predizbornim plakatima. Na licu mjesta, u Narodnoj skupštini, empatija se mjeri isključivo po debljini koverti.

Dijagnoza

Konačna dijagnoza je jednostavna: nije riječ ni o “političkom Sarajevu” ni o “političkom autizmu”. To je politički parazitizam. Parazitni organizmi koji se hrane na grbači građana, neprestano proizvodeći floskule i fraze umjesto zdravih i uspješnih rješenja. I dok god im narod dopušta da lupetaju medicinske i geografske mantre, oni će izmišljati nove i nove fraze i dijagnoze.

Koja je terapija?

Treba im prepisati ono što najviše mrze: ODGOVORNOST. Ali dok ne naučimo političara liječiti glasačkim listićem, a ne Facebook komentarom, ovdje će se širiti i dalje “politički lupus”, “politički gastritis”, “politički kancer” i, na kraju - “političko umiranje”.

I zapamte, jedna jedina ispravna terapija za političare je: glasačka kutija.