Svaka nova vlada u Unsko-sanskom kantonu dolazi s istom, već izlizanim rečenicama: „naslijedili smo haos“, „zatekli smo loše stanje“, „trebat će vremena“. Te rečenice služe kao politički sedativ za javnost – kratko umire, a onda nastupi tišina. Iza nje ne slijedi ništa: nema ozbiljnih revizija, nema sistemskog raskrinkavanja štetnih odluka prethodnika, nema političke ni krivične odgovornosti. Umjesto prekida s lošim praksama – slijedi njihov kontinuitet.

Umjesto raskida – njihovo usavršavanje. U Unsko-sanskom kantonu se vlast formalno mijenja, ali sistem ostaje netaknut. I to nije slučajnost, nego svjesna politička odluka.

Kosturi nisu problem – problem je što svi znaju čiji su

Razlog zbog kojeg se u USK nikada ne “vade kosturi iz ormara” nije nedostatak informacija, nego njihov višak. Nova vlast vrlo brzo shvati da bi ozbiljno otvaranje afera prethodne vlade značilo ulazak u minsko polje u kojem su tragovi duboko ukopani u ministarstva, javne ustanove, fondove i budžetske linije.

Svaka ozbiljna istraga neminovno bi dovela do istih pitanja: ko je potpisivao, ko je nadzirao, ko je šutio – i zašto. A odgovori na ta pitanja rijetko bi se zaustavili na prethodnoj vladi. U takvom sistemu gotovo da nema “čistih ruku”, pa se zato uspostavlja prešutni politički pakt šutnje: ne diramo prošlost kako bismo zaštitili sadašnjost – i osigurali vlastitu budućnost.

Ministarstva kao štit, ne kao servis građana

Ministarstva Vlade USK ne djeluju kao nosioci promjena, nego kao zaštitni sloj sistema. Ministarstvo finansija uredno servisira dugove nastale štetnim ugovorima, presudama i promašenim projektima, ali nikada ne otvara pitanje odgovornosti onih koji su ih proizveli. Ministarstvo zdravstva nastavlja finansirati devastirani zdravstveni sistem, opterećen političkim imenovanjima, sumnjivim javnim nabavkama i upravama koje su bile lojalne strankama, a ne pacijentima.

Ministarstvo obrazovanja godinama održava aparat s viškom administracije i manjkom kvaliteta, jer je administracija politički korisna, a reforma politički rizična. Ministarstva privrede i poljoprivrede upravljaju poticajima i subvencijama kao instrumentima političke trgovine, bez jasnih kriterija i mjerljivih efekata.

Nova vlast u svemu tome ne vidi problem. Ona vidi funkcionalan mehanizam preživljavanja.

Javne ustanove: stabilne tačke političke i pravne nekaznjivosti

Ako postoji nešto stabilnije od svake vlade u Unsko-sanskom kantonu, onda su to javne ustanove. Direktori se formalno smjenjuju, ali unutrašnja struktura ostaje potpuno netaknuta, a loši obrasci upravljanja prenose se iz mandata u mandat. Javne ustanove više nisu servis građana – one su pretvorene u:

• utočišta stranačkih kadrova, gdje se pozicije koriste za nagrađivanje lojalnosti, a ne kompetencija;
• centre za kontrolu javnih nabavki, gdje se sredstva raspoređuju prema političkim interesima, a ne potrebama;
• produžene ruke politike u upravljanju novcem, gdje se odluke donose radi zaštite kadrova i političkih interesa, a ne javnog dobra.

Upravni i nadzorni odbori, formalno postavljeni da nadziru rad i osiguraju odgovornost, danas služe isključivo za legitimizaciju već donesene politike. Interni nadzor je farsa, dok je politička i pravna odgovornost gotovo nepostojeća. Svaka nova vlada vrlo brzo shvati da bi ozbiljno diranje ovih struktura značilo otvoreni rat sa vlastitim političkim aparatom, rizik političkog gubitka moći i mogućnost pokretanja pravnih posljedica za svoje kadrove.

Ove institucije su tako postale stabilne tačke političke i pravne nekažnjivosti, gdje kontinuitet interesa i zaštita kadrova nadjačava javni interes, a sistem je koncipiran tako da nijedna štetna praksa nikada ne bude objekt političke kontrole ili pravnog obračuna.

Revizije bez posljedica – ritual bez svrhe

Izvještaji o reviziji u USK su javni, dostupni i – politički neutralizirani. Oni se razmatraju, primaju na znanje i arhiviraju. Ministarstva ne pokreću postupke, Vlada ne insistira na odgovornosti, Skupština ne vrši pritisak. Revizija u USK nije korektiv sistema, nego alibi da se ništa ne promijeni.

Budžet kao zajednička žrtva političkog mira

Budžet Unsko-sanskog kantona već godinama ne služi kao razvojni instrument, nego kao amortizer loše politike i političkih dogovora. Umjesto da bude alat za unapređenje javnih usluga i strateški razvoj kantona, budžet se koristi za saniranje posljedica neodgovornih odluka prethodnih i sadašnjih vlasti. Milioni maraka redovno odlaze na isplate po sudskim presudama, pokrivanje štetnih ugovora i grantova, održavanje preglomaznog, neefikasnog administrativnog aparata.

Takva potrošnja ne tretira se kao znak ozbiljnog sistemskog problema, nego kao uobičajena stavka finansijskog plana. Šteta po budžet se ne analizira, ne personalizira i ne sankcionira – ona se jednostavno prenosi iz godine u godinu. Time budžet postaje zajednička žrtva političkog mira: sredstva građana koriste se da bi se održao sistem u kojem niko ne odgovara, a svi koji učestvuju u vlasti imaju korist.

Građani Unsko-sanskog kantona na kraju plaćaju cijenu kroz lošije javne usluge, nedostatak ulaganja i stalno povećanje fiskalnog pritiska, dok političke elite raspoređuju budžetski novac kao da se radi o zajedničkom fondu bez vlasnika.

Zašto se prošlost ne dira?

Zato što bi ozbiljno diranje prošlosti neminovno ogolilo sadašnjost. Svaka istinska revizija odluka prethodnih vlada u Unsko-sanskom kantonu vrlo brzo bi pokazala da se linija odgovornosti ne prekida promjenom vlasti, već da se ona kontinuirano proteže kroz mandate, stranačke kombinacije i političke dogovore. U tom lancu, uloge se mijenjaju, ali akteri ostaju isti.

Mnogi današnji ministri, savjetnici, rukovodioci i članovi upravnih odbora nisu pasivni posmatrači sistema koji su „zatekli“. Oni su bili njegovi aktivni sudionici – kao raniji funkcioneri, članovi nadzornih tijela, potpisnici odluka ili politički zaštitnici. Dirati prošlost značilo bi priznati vlastitu ulogu u njenom kreiranju.

Vlast u USK se zato ne osvaja s ciljem da se sistem demontira, nego da se nad njim preuzme kontrola. Sistem se ne doživljava kao problem koji treba riješiti, nego kao infrastruktura koju treba staviti u vlastitu službu. Ono što je jučer bilo „kriminal prethodne vlasti“, danas postaje „nužna realnost upravljanja“.

Otvaranje starih afera ne predstavlja politički rizik samo zbog mogućih krivičnih posljedica, nego i zbog potpunog gubitka narativa. Jer bi se tada pokazalo da ne postoji jasna linija između „njih“ i „nas“, između prošle i sadašnje vlasti. Postoji samo kontinuitet.

Ko god u USK ozbiljno pokuša otvoriti ormare, vrlo brzo shvati da ključevi nisu isključivo kod prethodnika. Oni su raspoređeni po ministarstvima, kabinetima, javnim ustanovama i savjetničkim pozicijama. Dio ključeva se nalazi i u vlastitim džepovima – u potpisanim odlukama, preuzetim kadrovima i nastavljenim praksama.

Zato se prošlost u Unsko-sanskom kantonu ne dira. Ne zato što se ne zna šta se u njoj nalazi, nego zato što bi njeno otvaranje razorilo pažljivo održavanu iluziju promjene. A ta iluzija je temelj političkog opstanka svake nove vlasti.

Tužilaštvo kao savršen izgovor

U Unsko-sanskom kantonu fraza „neka institucije rade svoj posao“ ne znači jačanje vladavine prava, nego političko povlačenje. To je rečenica iza koje se vlast skriva kada nema ni volju ni namjeru da preuzme odgovornost za sistem koji je sama nastavila koristiti. U praksi, ona znači: nećemo pokretati postupke, nećemo insistirati i nećemo se zamjeriti.

Bez jasne političke volje da se dokumentuje šteta, dostave potpuni spisi i javno zahtijeva odgovornost, pravosuđe ostaje oprezno i selektivno. Povremene tužilačke akcije služe više za smirivanje javnosti nego za razbijanje sistema, jer ne diraju njegove nosive tačke.

Tužilaštvo tako postaje idealni alibi vlasti: formalno se „radi“, ali suština ostaje netaknuta. Afere u USK rijetko imaju pravosudni epilog – one se ne završavaju presudama, nego protokom vremena. Zaborav postaje najefikasniji mehanizam nekažnjivosti, a politička pasivnost njegova najvažnija zaštita.

Sistem koji se svjesno ne dira

Unsko-sanski kanton nije talac jedne loše vlade. On je talac dogovorenog kontinuiteta loših praksi, u kojem ministarstva služe kao štit, javne ustanove kao bankomati, a budžet kao kolateralna šteta.

Ormari ostaju zatvoreni ne zato što su prazni, nego zato što su zajednički. A dok su zajednički, niko nema interes da ih otvori.