Kada je novinar BBC-ja Dan Roan pitao predsjednika FIFA-e Gianni Infantina da li ga je sramota zbog kontroverzi koje prate Svjetsko prvenstvo 2026. godine, svi smo očekivali odgovor. Ne nužno priznanje greške, čak ni izvinjenje. Samo konkretan odgovor. Umjesto toga, stigla je poruka koja savršeno opisuje današnju FIFA. Infantino nam je rekao: "Opustite se." Upravo te dvije riječi najbolje oslikavaju problem savremene vrhovne svjetske fudbalske asocijacije.

Kako da se opuste navijači koji su ostali bez karata? Kako da se opuste novinari kojima su administrativne prepreke otežale dolazak na prvenstvo? Kako da se opuste službena lica, sudije i učesnici koji su se našli u birokratskom limbu pred sami početak najvećeg sportskog događaja na planeti? Konačno, kako da se opusti sam fudbal dok ga vlastiti upravitelji pretvaraju u kulisu za političke kalkulacije, sigurnosne procedure i marketinške kampanje?

FIFA već godinama ponavlja kako je fudbal univerzalni jezik čovječanstva, da pripada svima, ruši granice... Ali čim stvarnost pokuca na vrata, univerzalnost iznenada postaje komplikovana. Tada se pojave otežavajuće okolnosti, zabrane, nepokolebljive administrativne procedure, pretjerani sigurnosni protokoli. I odjednom fudbal više ne pripada svima već samo onima koji se uspiju provući kroz sistem.

Infantinova odbranbena taktika u ovom slučaju je bila gotovo školski primjer prebacivanja odgovornosti. Nije FIFA kriva. Krive su države. Kriva je sigurnosna situacija. Kriv je svijet. Krive su okolnosti. Svi su krivi osim organizacije koja je godinama uvjeravala javnost da će Svjetsko prvenstvo biti otvoreno, dostupno i globalno.

Naravno da FIFA ne izdaje vize i ne upravlja graničnim službama. Ali FIFA bira domaćine, potpisuje sporazume, daje obećanja, na koncu prodaje priču. Pa, ako već preuzimate zasluge za milijarde dolara prihoda, rekordnu gledanost i spektakularne ceremonije otvaranja, onda morate preuzeti i odgovornost za probleme koji su bili predvidivi godinama unaprijed.

Ne možete biti većinski vlasnik uspjeha, a samo puki posmatrač neuspjeha. I u tome leži suština problema. FIFA želi biti najmoćnija sportska organizacija na svijetu kada se dijele trofeji, sponzorski ugovori i televizijska prava. Ali kada dođu neugodna pitanja, odjednom postaje nemoćni posrednik između država i navijača.

Posebno zabrinjava ton kojim se odgovara na legitimna pitanja. Jer novinar nije pitao za rezultat utakmice, ofsajd, broj kamera na stadionu. Dan Roan je jasno postavio pitanje da li predsjednik FIFA osjeća odgovornost i sramotu za kontroverze koje bacaju sjenu na turnir i prije njegovog početka.

Odgovor "opustite se" nije odgovor. To je izbjegavanje odgovora. Upravo zato izaziva toliko reakcija jer navijači mogu oprostiti grešku, lošu procjenu, čak i neuspješnu organizaciju. Ono što teško opraštaju jeste osjećaj da ih neko pravi budalama.

Svjetsko prvenstvo nije samo proizvod. Nije samo televizijski spektakl. Mundijal nije samo poslovni projekt već događaj koji pripada milijardama ljudi. Pa kada predsjednik organizacije koja ga vodi na ozbiljna pitanja odgovara kao da smiruje nervoznog putnika na aerodromu, problem više nije logistički nego kulturološki. Problem je način razmišljanja jer najveća opasnost za fudbal nisu kritički novinari, nezadovoljni navijači.

Najveća opasnost nastaje kada ljudi na vrhu počnu vjerovati da nikome ne duguju objašnjenja. Upravo tada organizacije počinju gubiti ono što nijedan marketinški budžet ne može kupiti: POVJERENJE.