Treći junski dan. Sarajevo svedeno na dvije riječi: štakori i vrućina. Dobitna kombinacija. Epidemiološka loto sedmica i leptospiroza kao glavna nagrada.

Zgrada državnog parlamenta presvučena suncem, dok se na njenim masivnim prozorima zrake svjetlosti sprinterski smjenjuju. Znoj se traljavo okapava i sa oboda stećka na platou ispred parlamenta. Kijamet.

Kafe kuharice užurbano marširaju kroz hodnike državnog medžlisa, saplićući se o sopstvene korake, a tacne obavijene mršavim dimom iz šolja kližu se na oznojenim dlanovima. Još jedan radni utorak, ali nimalo sličan prethodnom ili bilo kojem drugom.

Aida zna tajnu ovog, ljepljivog junskog utorka. Njena haverica i jedini saborac u kantini - Nasija, pojma nema šta se dešava.

Tobejarebi Aida kak je ovo navala ranom zorom?

Neka te naska bolan, šuti i peri to suđe. I onako nemamo dovoljno šolja.

Naravno da nemamo kad piju kafu ko kamile vodu. I kome ti nosiš te tolke kafe?

Njima Nasija, njima. Ne kuham je sebi sigurno. Sve ovdje ide njima.

Kome njima Ido draga?

Gore na peti Nasija, eno ih svi su gore.

Koji sad svi?

Navaljivala je Nasija, dok se želatinozni Fairy spuštao niz čekinje za spužvici za suđe.

Ove naše glavonje jebem ih ja. Svi su gore. I Nikšić, onaj s naočalama, i onaj visoki što kažu da je igro košarku. Tu je i onaj mali iz Banjaluke.

Stanivuković! (uskliknu Nasija iznenađeno)

Šuti Naska, jeste on je, Stanivuković, i on je došo.

Iznenađena prisustvom cijenjenog auditorijuma, za čija žedna usta sada pere sitni kuhinjski asortiman, Nasija je nastavila sa svojim pitanjima u duhu vijekovne mahalske tradicije.

Pa šta će svi oni danas ovdje? Nema sjednice nikakve.

Rade moja ti, ko i nas vije što radimo.

Rade oni moj.... nemoj Ido da lajem boga ti, ode mi abdest.

Naska draga, tako je kako je. Peri te čaše, ohladi se kafa. Nemoj da me vraćaju.

Dobro bona, evo perem, perem. Al opet ja ne kontam što si se ti usfrkisala tolko.

Kroz tanki procijepi između usana, na svega pola usta, Aida je prošaputala četiri slova obavijena strahom.

Šmit.

Nasiji je naprasno sve postalo jasno. Nijedan pojam nema takvo katarzično dejstvo kao pomen njegovog preovlaštenstva, visokog predstavnika. Naska pokorno nadnese glavu nad sudoper i ubrza kružne pokrete zgloba kojima je čistila utrobu čaše.

I mi se kao i Naska pitamo šta se to dešavalo u parlamentu Bosne i Hercegovine 3. i 4. juna?

Naime za treći dan šestog mjeseca u Sarajevu je zakazan redovan godišnji sastanak upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira i političkih aktera iz Bosne i Hercegovine. Sastanku su između ostalih prisustvovali ambasadori Francuske, Njemačke, Velike Britanije, ali i predstavnici ostalih zemalja članica PIC-a. Navedeni zapadnoevrospki tandem zarobljen je u geopolitičkom sendviču između Rusije na jednoj i SAD-a na drugoj strani, što ih je primoralo da konsoliduju svoje zvanične politike i pojačaju zajedničke diplomatske aktivnosti. Tradicija je to uobičajenih evropskih savezništava izazvanih strahom. Liječenje bez prethodnog spriječavanja.

Na samom sastanku akcenta je (barem formalno) stavljen na evropski put, rad javnog servisa i kulturnih ustanova, usvajanje budžeta i sve one od ranije poznate teme oko kojih ni domaći politički akteri ne mogu da se dogovore.

Sastankom je predsjedavao Kristijan Šmit u pratnji svog prvog zamjenika i supervizora za Brčko disktrikt - Luisa Krišoka.

Želje, poruke i pozdravi:

Po završetku sastanka partijski lideri samouvjereno su pristupili govornici. Šta god rekli, podton svakog njihovog glasa odavao je emulziju naivne, dječije ushićenosti i strah izazvan neznanjem.
A zašto?
U slučaju izbacivanja kadrova SNSD-a iz vlasti, ti isti aparatščici ostaju u parlamentu. Upitno je da li će imati praktičnu mogućnost da blokiraju rad istog, ali je i sama njihova prisutnost unutar institucija već dovoljan problem. Trojkaši, kako republičkosrpski, tako i oni federalni jedva čekaju rekonstrukciju vijeća ministara, ali dok zadovoljno trljaju dlanom o dlan, Dodik će posredstvom svojih podređenih idalje biti sveprisutna opasnost. Da su bezbjednosne agencije do sada radile svoj posao adekvatno, ovaj tekst možda nikada i ne bi bio napisan. Strukturu svih državnih institucija će, nezavisno od pretumbavanja fotelja idalje činiti kadrovici odani partijskim centralama, zahvaljujući čijim potajnim ali efikasnim opstrukcijama bakinački traktordžija neometano pjeva, bocka mezu i razgleda horiznot kroz helikoptersko okno.

Uprkos neizvjesnoj budućnosti koja je idalje na čekanju, gospodari života i smrti upsjeli su da održe pozitivnu atmosferu tokom press konferencije.

Atmosferski najpozitivniji bio je Elmedin Konaković, koji je veličanje pozitivne atmosfere, naročito onda kada smo u govnima do grla, izučio od nešto starijeg kolege Dragana Čovića. Sam predsjednik HDZ-a, hodajuća mjerna jedinica za pozitivnu atmosferu bio je zadovoljan ishodom sastanka. Njemu je ipak evropski put najvažniji.

Nakon inžinjera i košarkaša, do govornice je došetao i jedan gimnazijalac. Odjelo krojeno po mjeri, sladunjavi bljesak zuboreda, lice bez bora i dubokih crnih kesica. Doktorat majke prirode. Siguran korak, snishodljivo dobar dan, a potom izlaganje novog, zapravo najnovijeg daška svježeg vjetra na Balkanu. Ali, čim je progovorio zadah ustajalog nacionalizma obavio je prostoriju.

Pokazalo se očitim da mlađahni Draško Stanivuković nije pratio na časovima geografije, pa tako ne zna da je Sarajevo glavni grad države Bosne i Hercegovine, te da se nalazi u državnom parlamentu, gdje se raspravlja o budućnosti države na šta je i na samom sastanku stavljen najveći akcenat. Postavši žrtva sopstvenog nezanja i rob taktičke ignorantnosti, minimum 10 puta je ponovio Republika Srpska u izlaganju dugom svega pet minuta.

Republika Srpska treba, Republika Srpska mora, Republika Srpska ne smije i da zaključimo Republika Srpska.

Ono što predsjednik PDP-a najviše zamjera navodno zakletim neprijateljima iz SNSD-a jeste dosadašnja praksa odobravanja odluka o prenosu ovlaštenja u ruke države.

Prenijeli bi nadležnosti na Bangladeš samo da sebi produže vrijeme na vlasti.

Da, Stanivuković je u ovom slučaju u potpunosti u pravu. Ukoliko se prisjetimo perioda od prije 20 godina kada su osnivane institucije na nivou države, ali i Oružane snage, upravo su podignute ruke tadašnjih parlamentarnih zastupnika iz Dodikovog bataljona bile presudne.

Upravo će neminovnost prenošenja određenih ovlaštenja na državu, u svrhe usklađivanja domaćih zakona sa evropskim ustavnim standardima biti najveći, a nije isključeno da bude i prelomni kamen spoticanja između potencijalnih koalicionih partnera.

Uprkos vidno ili makar prividno dobrom raspoloženju u kojem su napustili zgradu parlamenta, nisu završili sav posao. Zbog toga je nova runda sastančenja dogovorena za sutra, 4. jun.

Toliko smo (su) zasrali da je inače revnosnim evropskim zvaničnicima i još revnosnijim domicilnim zvaničnicima jedan radni dan bio malo, te su odlučili da provedu čak dva dana ili 1 plus 1 dan u punom pansionu parlamenta.

Ido bona, jest to oni isti ko juče?

Jesu Naska, jesu. Malo im bi ono sjednje juče pa dođoše i danas.

I te prve junske srijede ista priča. I samo priča. I za kraj samo zvanično saopštenje OHR-a.

Iz komunikea koji ne prenosimo u cijelosti, izdvajamo sljedeće:

integritet, suverenitet, evropski put bla, bla ,bla...

Puno se priča, mnogo se govori, malo se kaže, a ponajmanje se radi. Ovakav pristup obavezama, po uzoru na naše političare primjenjuju i gostujuće diplomate. Ne postoje akcioni planovi ili jasni koraci ka promjenama, a štura politička djelovanja svakako daju ništavne rezultate. Svakodnevica.

Požuri Dragane, Dragane....

Nagovaranje. Nagovoriti. Nagovarati. Glagol koji se u političkoj slovarici jadne nam jedine za sada koristi isključivo u svom nesvršenom vidu. Da se trenutna politička situacija ne bi loše svršila po Bosni i Hercegovini neophodno je da se sam glagol svrši, te da Dragan Čović od nagovaranog postane - nagovoren.

Čović se i sam ovih dana mnogo nagovorio. Osim redovnog sastanka sa ambasadorima PIC-a i rutinskih konsultacija sa koalicionim partnerima na federalnom nivou, Čović se ( svojom ili voljom vaspitača iz Zagreba) susreo sa njenom ekselencijom Karen Pirs. Iskusna diplomatkinja sastavni je dio osovine kojom inostrani faktori pokušavaju da naguraju HDZ u novu vlast na državnom nivou.

Nekadašnja ambasadorica Ujedinjenog Kraljevstva u SAD-u, marta tekuće godine imenovana je na mjesto specijalnog povjerenika britanske vlade za Zapadni Balkan. Na toj funkciji nasljeđuje britanskog i generala NATO avijacije Stjuarda Piča.

Stjuard Pič se pokazao kao obična pičkica, pa ga se nismo mnogo nagledali i naslušali. Ostaje da vidimo da li je i Karen Pirs obična pirsica ili će njen angažman ipak promijeniti nešto, šta god to nešto bilo.

Kako vrijeme prolazi rekonstrukcija Vijeća ministara čini se (ali samo se čini) sve izvjesnijom, pitanje je samo: po kojoj cijeni?

Ostaje da vidimo da li će država deložaciju SNSD-a iz vlasti platiti čovićevskim izbornim zakonom ili nekim još kobnijim ustupkom.

Žalosno je da se jedna suverena, nezavisna i kakva sve ne država svela na kliničku zavinost od decenijskog neprijatelja, koji i pored isticanja Bosne, a naročito Hercegovine kao svoje jedine domovine, ipak ima rezervnu otadžbinu.

Čardaš za predsjednika:

U međuvremenu, dok su se jednobojna odjela i šargopirgaste kravate smjenjivale ispred govornice, Milorad Dodik je ponovo otputovao u Mađarsku. Sram nas bilo! Da je neki nesretni Mađar (gluho bilo) ilegalno zalutao u Bosnu istog trena bio bi uhapšen.

Viktor Orban dočekao je Dodika sa srdačnim zagrljajem, dok su im se stomaci natovljeni narodnim novcem ovlaš dodirivali. Orbanovo budimpeštansko sjelo ima višestruk karakter. Na prvom mjestu su svakako servisne informacije o velikodušnim kreditima, koji Republici Srpskoj (čitaj NAMA) dolaze na naplatu, a osim kamatarenja posjeta laktaškog turiste Orbanu je dobro došla i zbog konsolidovanja evroskpetičnih masa mađarske konzervativne desnice, usljed sve žustrije borbe protiv narastajuće opozicije. Po toj formuli, sve što je antievropsko Orbanu je drago.

Za Dodika ova posjeta ima i privatnu, intimnu svrhu, jer se već mjesecima pojavljuju navodi o kupovini nekretnina u Budimpešti od strane članova njegove porodice, kao i o mogućem preseljenju. Ne zna se još da li su kupili namještaj, opremili kuhinju ili se idalje raspravljaju oko izbora keramike, ali ono što je sigurno jeste da sa njima putuju i pozamašne količine gotovog novca. Našeg naravno.



Suma sumarum, prethodna sedmica nije poruzrokovala ništa novo, osim viška izjava, analiza i komentara. Oni su idalje tu gdje jesu. Ne mrdaju. Prikovani za fotelje. PIC-a im materina.