Avgust mjesec. Nezapamćene vrućine, kriške lubenice i hektolitri hladne cesmovace. Ljetnji scenario za radnike i sirotinju. Za one koji glasaju.

Mladobradi dječaćić, zvani Edo usamljen sjedi u školskoj klupi. Za to vrijeme njegovi drugari iz vladajućeg razreda kisele umorne noge po bijelosvjetskim ljetovalištima za elitu. Za (demokratski) izabrane.

Šta je to mali Edo skrivio pa sada ne može da pravi kule u pijesku i baca žabice? Kakve su se to antievropske i antibosanske sile urotile protiv Edinog brćkanja?

Nisu krive antievropske i antibosanske sile, na koje Edo i njemu slični ponavljači vole da se vade. Kriva je demokratija. Ista ona demokratija koja je Edi omogućila da pohađa vladajući razred.

Sve se okrenulo protiv Ede. Čak mu ni ovaj kabinet ne valja. Osjeća prazninu enterijera. Nedostaju mu njegov omiljeni smart TV, a i ova stolica je neudobna. Pita se kako mu se guzica tako brzo navikla na fotelju? Nije to više ni navika u pravom smislu riječi više se radi o ovisnosti.

Čekajući svoj test iz osnova komunikacija i saobraćaja, maštao je o tome kako pika basket sa društvom iz mahale ili jednostavno sjedi u svojoj sobi i amaterski golica žice na gitari.

Njegova budna sanjarenja prekinulo je kloparanje štikli, čiji je zvuk dopirao iz hodnika. Malom Edi je taj sablasni zvuk bio dobro poznat. To su duge dvanaestke profesorice Emele. Svi u vladajućem odjelu je se plaše. Edo se idalje sjeća kako je nedavno napala njegovog druga iz klupe dobrog, a po mnogima i najboljeg učenika - Nenada. Ušla je u kabinet. Odmjerila malog Edu, a zatim mu bez riječi uz standardno nadrkani pogled, ispružila test. Jednolisnica, A4 format, svega dva pitanja. Dovoljno da malom Edi prorade crijeva i da osjeti slalom govana koji stvara trnce u kičmi.

1. Defini pojam granični prelaz?

Šta bi u ime Allaha samilosnog mogao da bude granični prelaz?
Pitao se mali Edo dok je češkao potiljak.
Ne znam. Idemo dalje.

2. Šta je granična linija?
"Ne znam ni ovo jebemu oca."

Profesorica ga je strogo
gledala. Njene žive oči, krcate pitanjima, podpitanjima, navodima i špekulacijama streljale su Edu. Znala je iskusna profesorica Emela iz iskustva da on pojma nema, al jebiga on je ministar, a ona novinarka.

Gledajući u svoj test, ogoljen, sirov papir bez ikakvog odgovora, razmišljao je šta mu je činiti? Onda se mali Edo dosjetio. Pa da usplahireno je najavio svoju konstataciju, to i nije pitanje moje nadležnosti.

Škljocnuo je olovku, zabio špic u komad prerađene celuloze i slavodobitno napisao svoj odgovor.

Edin Forto je diplomirao na fakultetu za medije i novinarstvo, a potom je magistrirao međunarodne odnose. I analfabeta bi pogodio/la da se na tim fakuktetima rijetko, skoro pa nikako ne spominju granične linije, granični prelazi, autoputevi, dalekovodi i slične tričarije iz Fortinog resora.

Upravo mu je ova odomaćena, kljakava bosanskohercegovačka demokratija omogućila da bez ikakvih kompetencija u polju kojim komanduje postane ministar. Magija je to slobodne volje, volje naroda kojem prethodno navedena volja malo šta i predstavlja.


Nije mali Edo jedini, a samim tim ni prvi, te tako nažalost ni posljednji koji će u ime naroda donositi kojekakve odluke, ne znajući zapravo ni šta radi.
Sve mi se više sviđa ova demokratija. Zar nije predivno ne znati skoro pa ništa o nečemu, a zapravo biti glavni za to nešto. Divota političkog života.