Petak. Trinaesti dan u mjesecu, znači petak 13. Probudili ste se ovog kobnog i vasbaksuznog dana, radujući se novom svitanju isključivo zato što sutra, u subotu niste išli na posao.

Ako ste uz sve svijetovne muke i ovu napornu hladnoću još i pušač, onda ste od tog 13.12 naprosto ugroženi. Ko vas je ugrozio, pitate se? Pa, vlada naravno. Ko bi drugi?

Odlukom Vlade FBIH u provedbu je puštena zakonska odredba kojom se zabranjuje pušenje u zatvorenim javnim prostorima. U prevodu: žuljanje guzice u najbližoj kafani, dok preko usana cijedite političke viceve, uz žustre dimove najskupljeć ljudskog ćeifa i prvu jutarnju kafu - stvar je prošlosti.

Od 13.12.2024. godine zvanično smo popušili. Odavno mi već pušimo, ali nikako da se zasitimo (ili napušimo, kako vam drago) ipak od sada nam je pušenje zabranjeno, barem u zatvorenim javnim prostorima. Vladi zato možemo idalje da pušimo.

Navedeni zakon u primjeni je od prošle sedmice. Parkovima i vazduhu ne znači mnogo, jer su svakako već zagađeni. Jedan fućkaš manje neće im mnogo pomoći. Poštovanje novopečenog akta mnogo je veći izazov za ugostitelje, koji će morati da se navikavaju na nervozne goste, usljed nemogućnosti da se ljudski zapali uz kafu ili nešto žešće. Narodu čini se, kao i za sve ostalo, svejedno. Ako nam očito ne smeta inflacija, porast cijena i male plate, zašto bi nam onda smetao tamo neki, novi zakon. Imamo li uopšte više pravo da se pitamo nešto, nakon hrabrog prešućivanja?

Zamislimo, makar na trenutak da je BiH jedna uređena i smislena država. Znam da će mnogi odustati bez da pokušaju, ali možemo bar toliko. Nije valjda nemoguće samo da zamislimo? Kao što sanjamo Njemačku ili Ameriku, samo je san o Bosni. Kao američki san, samo što nije baš američki, više je nekako, bosanski san. Ipak ništa, zaboravite.

Da su snovi java, a jedna nam i jedina recimo - Njemačka, ovakav zakon odavno bi bio usvojen, bez naročite pompe i medijske ušuškanosti. Pričalo bi se o razvoju privrede, reformama ustava, borbi protiv inflacije i ostalim trivijalnostima iz asortimana demokratije zapadnog stila.

Koliko je ovakav zakon neophodan i opravdan?
U danima u kojima je Sarajevo najzagađeniji grad svijeta, ne predlažu se, niti izglasavaju bilo kakvi zakoni o mjerama ekološke zaštite ili smanjenju emisije štetnih gasova. Ipak, prioritet je borba protiv pušača, te napaćene sorte ljudi, kojima jednom za svagda treba stati u kraj.
Ne smatram ovaj zakon lošim potezom, naprotiv, podržavam ga, ali u tornadu mnogo važnijih zbivanja, kako u našoj avliji, tako i u okolnim, ali i svjetskim baščama, gubi na naročitoj važnosti, koja mu je velikodušno poklonjena.

Ipak, ključni segment bilo kakve promjene ili kritike je mišljenje javnosti, koja se pita, ali i javlja za riječ isključivo u nasumičnim TV anketama. Iznova i idalje ništa nam ne smeta, barem ne dovoljno da bismo stavili prst na čelo. Kada nas nešto svrbi, ne češu nas mudraci iz međunarodne zajednice, a ni mnogobrojni prijatelji i partneri (njih imaju ku***e, ne i države), to ipak moramo sami.

Možda se u smislenim državama bave nečim bitnijim. Možda, ne znam jbg, ne živim u takvoj.

Dok se nešto samo od sebe ne promijeni, vratimo se tradiciji usmenih predanja : to nam je što nam je; tako je kako je; taki' nam grah pao; šta da se radi...

Shodno stepenu inertnosti društva, ne čudi što su nam ovo najjčešće uzrečice.