Svijet ne završava s praskom, niti s jecajem. Neki bi pak da završi uz suhi zvuk miješanja karata i ustajali miris urina u dvije pozlaćene sobe, beskonačno udaljene jedna od druge.

Na čelu onoga što nazivamo silama stoje dva biološka duga, starci čiji umovi liče na izrešetane zastave što nemoćno vijore na vjetru ludila.

Prvi je čisti mizantrop. Njegova mržnja prema ljudskom rodu jedina je stvar koju demencija nije uspjela izbrisati. Sjedi u zamračenoj kancelariji, zureći u ekrane koji prenose uživo gradove u plamenu. Za njega, ti prizori nisu tragedija, već estetski zahvati na licu planete.

„Previše buke“, zna promrmljati, dok mu se prsti, kvrgavi poput korijenja starog drveta, igraju kontrolnim dugmadima na stolu. „Djeca... previše vrište. Utišajte ih.“

Njegovi generali, u paničnom strahu od čovjeka koji je zaboravio njihova imena, ali još uvijek pamti šifre za strijeljanje, bespogovorno izvršavaju naređenja. Sve je samo želja jednog starca, da svijet postane tiši, prazniji i po njegovoj mjeri, mrtav.

Preko okeana, u drugoj sobi, sjedi njegov drug. Podjednako star, podjednako izgubljen u mračnim hodnicima sopstvenog mozga, ali vođen agresivnom, tupom glupošću. On ne mrzi svijet iz filozofskih razloga, on ga uništava jer ga više može shvatiti.

Dok mu savjetnici grozničavo objašnjavaju da su milioni izbjeglica na granicama, on ih prekida pitanjem o doručku koji je pojeo prije deset minuta, a onda, u iznenadnom nastupu staračke tvrdoglavosti, naredi napad na zemlju koja stoji na strani istine.

Rat je groteskna igra u pješčaniku. Dva starca pomijeraju divizije kao da su plastični vojnici. Jedan naredi spaljivanje, drugi odgovori bombardovanjem.

U trenucima kada se čuju telefonom, prepoznavaju se, ne kao neprijatelji, već kao jedina dva preostala bića u svom solipsističkom univerzumu. Smiju se hrapavim, suhim smijehom dok dogovaraju „čišćenje“ gradova, kao da razgovaraju o plijevljenju korova u vrtu.

Djeca su za njih tek statistička smetnja, mali, bučni entiteti koji kvare simetriju njihovih pustara.

Sada, svaki sjedi u svom bunkeru. Svijet vani je oguljen do kostiju. Gradovi su postali grobnice, a rijeke su crvene boje. Mizantrop je skoro postigao svoj cilj. Onaj drugi je već davno zaboravio zašto su uopšte bilo šta počinjali.

Dva dementna degena, slinavih brada i praznih pogleda, skoro su uspjela u onome što nijedan genije zla prije njih nije, ubiti budućnost jer im je previše komplikovana.

Dok mizantrop polahko zatvara oči, prožet hladnim zadovoljstvom što više ne čuje skoro ničiji otkucaj srca osim svog, a njegov drug pokušava da se sjeti imena "planete" koju je upravo pokušao ugasiti, sudbina im obojici zabada nož u leđa.

U trenutku kada su mislili da je kraj, igra se okreće onako kako nisu mogli zamisliti ni dok su bili pri zdravoj pameti. Iz pepela spaljenih gradova i crvenih rijeka, ne niče novi život, već ogledalo njihovog sopstvenog ništavila.

Tehnologija koju su pustili s lanca, ti silni ekrani i dugmad, odjednom prestaju reagovati na njihove drhtave prste.

Vrata bunkera se ne otvaraju, ali se ne mogu ni zatvoriti. Oni ostaju zarobljeni, ne u smrti koju su prizivali, već u vječnom trajanju sopstvene nemoći. Svijet koji su htjeli ugasiti nastavlja da tinja bez njih, dok oni, osuđeni na besmrtnost unutar svojih trulih tijela, postaju jedini svjedoci sopstvenog zaborava.

Njihova kazna nije samo smrt (to je posebna tema), već činjenica da svijet, onaj isti koji mrze, daje jasan signal da su nevažni i da će ih se svakako nadživjeti.