Ginter Gras je rođen 1927. godine u nekadašnjem Danzigu (današnji Gdansk u Poljskoj). Kao i mnogi vršnjaci, Gras je postao član organizacije "Hitlerova omladina". Sa 15 godina se dobrovoljno prijavio da bude dio posade podmornice, ali nije bio primljen. Godine 1944., kao sedamnaestogodišnjak, dobio je poziv da se pridruži SS jedinicama. I pridružio se.

Poslije rata, Ginter Gras je postao cijenjeni pisac, društveni komentator i otvoreno je podržavao socijaldemokratsku partiju Njemačke. Nobelovu nagradu je dobio 1999. godine, a 2006. godine se saznala njegova ratna prošlost.

Ako je iko pisao i govorio kritički o nacističkom ludilu, to je bio Ginter Gras, ali neki mu nisu mogli oprostiti učešće u ratu, pogotovo ne u SS jedinicama.

Zašto vam sve ovo pišem?

Zato što danas, u Bosni i Hercegovini, kada nekoga želite da diskreditujete u politici ili javnom životu, možete to učiniti na dva načina: da ga optužite da je bio deserter ili da je bio pripadnik neke vojne formacije koja vam se ne sviđa.

Evo recimo, meni neki zamjeraju što sam bio pripadnik Vojske Republike Srpske, tj. prvo JNA, onda Vojske Jugoslavije, da bi tek na kraju završio u srpskoj vojsci.

Ginter Gras je 1944. godine imao 17 godina i da li stvarno mislite da je mogao racionalno da razmišlja o ratu tako mlad, odrastavši u društvu koje je već pet godina u ratu i deset godina indoktriniran nacističkom ideologijom!?

Da li je njegovo učešće u ratu trebalo da ga diskvalifikuje za sva vremena iz javnog života Njemačke i da li je trebao pisati i govoriti o bilo čemu nakon toga?

Ja sam imao 19 godina kada je počeo rat i da li sam ja tada mogao da biram hoću li u rat ili ne!? Da li sam želio da idem u taj rat i da li sam mogao pretpostaviti da će rat biti onakav kakav je bio!? Da li sam kao pripadnik Vojske Republike Srpske trebao tada da zaćutim i nikada ništa ne napišem ili kažem tj. da moj profesionalni domet bude vodoinstalater ili mesar!?

Znate, lako je palamuditi i moralisati 30 godina nakon rata (ili u slučaju Gintera Grasa nakon 60 godina), ali niko od nas, tada mladih ljudi, nije imao taj “luksuz” da danima promišlja o ratu i njegovim posljedicama.

Izbor je tada bio vrlo jednostavan, ili si sa nama ili si protiv nas, a to praktično znači: ili si u vojsci ili moraš bježati iz sopstvene kuće, grada, države.

Oni koji su otišli, postali su kukavice i dezerteri, a oni koji su ostali, postali su četnici, ustaše i balije.

Eto, neki dan smo mogli pročitati negodovanje zbog gostovanja predstave “Boško i Admira” koju je na scenu postavila pozorišna ekipa iz Slovenije. Kao jedan od ključnih argumenata je bio da je to predstava o dezerterima, koji su odlučili pobjeći iz opkoljenog Sarajeva na srpsku stranu.

Sada postavite sami sebi pitanje, šta je nenormalno u tome što dvoje mladih, ljudi koji su se u pogrešno vrijeme “pogrešno” zaljubili, žele da pobjegnu iz rata koji nije njihov!?

Budite pošteni prema sebi: da ste u martu 1992. godine znali šta će se dešavati u Bosni i Hecegovini, da li biste otišli iz nje ili ne? Pitam vas patriote, na sve tri strane, što vam sada djeca napuštaju zemlju, a ne puca se!

Kada vam se desi rat, onda jedino što možete da birate je da li ćete iz rata izaći čistih ruku i obraza ili ne, mada i to često zna biti komplikovano. Najveći broj ljudi u ovoj našoj zemlji je takav i izašao iz rata.

Ljudima koji se zadese u ratu nije cilj da ubiju nekoga, već da sačuvaju svoju glavu i glave svoje porodice i nema tu mnogo prostora za moral i hrabrost, koliko god to surovo zvuči. Konformizam tada caruje.

Kako vrijeme prolazi, rat u Bosni i Hercegovini se sve više mitologizira i romantizuje, kreirajući se crno-bijela sliku o njemu, barem u javnom prostoru. Realniju sliku rata smo imali 1998. godine nego danas.

Na kraju krajeva, zapitajmo se da li je vrijeme da se patriotizam redefiniše 30 godina nakon rata i da se počnu cijeniti neke druge vrijednosti!? Ako to ne uradimo, bojim se da ćemo još dugo ostati zavezani za prošlost i rat.

Veliki ratnici poput Čovića, Dodika i Izetbegovića su to davno uradili, krajnje vrijeme je da i mi to učinimo.

P.S. Zapitajmo se do kada će nam branitelji i borci određivati ko može, a ko ne može i smije da pjeva, glumi ili čita u našem gradu!? Možda je vrijeme je da se o tome odlučuje na osnovu nekih drugih kriterija.