U januaru 1993. godine Republika Bosna i Hercegovina se suočavala s agresijom koja je sve otvorenije poprimala obilježja planskog razaranja i potpunog uništenja. U takvom kontekstu, pismo koje je 6. januara stalni predstavnik Republike Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama, Muhamed Šaćirbey, uputio pismo gradonačelnika Tuzle, Selima Bešlagića, generalnom sekretaru, datirano 1. januara 1993, u kojem se rat opisuje kao strukturirana i dugoročno usmjerena agresija.

Bešlagić u pismu iznosi precizne opise raketnih napada na civilne zone, s posebnim naglaskom na upotrebu raketa tipa „Luna“, čija je razorna funkcija nespojiva s principima razlikovanja vojnih i civilnih ciljeva. Ti napadi, prema njegovom svjedočenju, pogađaju infrastrukturu, medicinske ustanove i prostore svakodnevnog života. Tuzla se u dokumentu pojavljuje kao studija slučaja: lokalni primjer kroz koji se prelamaju obrasci nasilja prisutni u mnogim gradovima Republike Bosne i Hercegovine.

Ovim činom se lokalno iskustvo premješta u sferu institucionalne memorije međunarodne zajednice. Od tog trenutka, relevantne institucije posjeduju obavezu interpretacije i reagovanja. Upravo tu nastaje ključno pitanje koje pismo postavlja: Šta znači posjedovati znanje o sistematskom nasilju, a ostati ograničen na deklarativne odgovore?

Iz današnje perspektive, ovaj dokument otkriva dvije ključne ravni čitanja. Na humanitarnoj ravni, riječ je o apelima građana čiji je osnovni zahtjev elementarna sigurnost. Na političko-pravnoj ravni, pismo precizira da nasilje nije proizvod spontanog sukoba, nego posljedica organizovane politike usmjerene na promjenu demografske i društvene strukture. Na taj način, dokument postaje dio kasnijeg dokaznog korpusa o karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Istovremeno, pismo implicitno otkriva granice tadašnje međunarodne diplomatije. Uprkos jasnom i ponovljenom upozoravanju, odgovori institucija često ostaju spori, kompromisni ili proceduralno ograničeni. Šaćirbey i Bešlagić, svaki iz vlastite pozicije, diplomatske i lokalno-izvršne, artikuliraju istu poruku: ako međunarodni poredak reducira svoju ulogu na registriranje događaja, a ne na njihovo sprječavanje, povjerenje u institucije se nepovratno narušava.

U tom smislu, pismo od 6. januara 1993. godine treba posmatrati kao trajni podsjetnik na vezu između informisanosti i odgovornosti. Republika Bosna i Hercegovina je u tim mjesecima govorila jasno; pitanje koje ostaje otvoreno jeste u kojoj mjeri je međunarodna zajednica bila spremna prevesti to znanje u djelovanje.

Cijeli tekst ovog UN dokumenta, pismo ambasadora Muhameda Šaćirbeya s priloženim pismom Selima Bešlagića, dostupan je čitateljima u sklopu članka, kako bi se original mogao čitati u kontekstu vremena u kojem je nastao.