Ima nešto mistično u vodi što čovjek nikada u potpunosti ne razumije, a uvijek prepoznaje. Tako kada stojimo na obali Sane i gledamo kako njezin tok ponosito talasa ka svome utoku, ne možemo a da ne osjetimo, da promatramo nešto mnogo starije od nas — nešto što je teklo i kada nas nisu zaodjenuli, i što će teći i kada nas, kako bi kazao Merlin, ponovo vrate u bijele pelene.
Voda je, kaže Kur’an, početak svega živoga: “I učinismo od vode sve živo.” (El-Enbija, 30) Sana je jedan od onih vidljivih znakova tog božanskoga čina stvaranja koji se i danas odvijaju pred našim očima — ali mi sve rjeđe gledamo.
Sana nije samo rijeka. Ona je ispovijest krajiškoga čovjeka izrečena vodom — tiho, ustrajno, bez prestanka. Izvire iz tri kraška vrela između Klekovače i Vitoroga, negdje gdje planina prestaje biti kamenje i postaje izvor, i od tog trenutka — tog nezadrživog trenutka — počinje hodočašće dugo 146 kilometara, kroz Ribnik, Ključ, Sanski Most, Prijedor, Bosanski Novi gdje se spaja sa svojom sestrom Unom, dok se na kraju, poput čovjeka koji je živio punim životom, ne preda nečemu većem od sebe. Njezino ime nije slučajno. Stari su je Rimljani zvali Aqua Sanus — zdrava voda. Nije to bio tek geografski zapis; bila je to i filozofska opaska — prepoznavanje da neke vode liječe ne samo tijelo, nego i nešto dublje, starije i trajnije, našu dušu.
Ona prima u sebe svoje sestre: Sanicu, Blihu, Dabar, Japru, Zdenu, Majdanušu, Sasinku i Kozicu— i u tome je jedna od njezinih tiho izgovorenih mudrosti. Rijeka koja prima, a ne odbija. Koja se raskošno širi, a ne škrto skuplja. Svaka pritoka donosi svoju boju, svoju temperaturu, svoj identitet, i onih koji uz nju žive— i Sana sve to u sebi nosi dalje, ne gubeći sebe, nego postajući potpunija. Heraklit je kazao da u istu rijeku ne možeš ući dvaput — jer ni rijeka nije ista, ni mi nismo isti. Sana nas, dakle, svaki put iznova uči da je promjena jedina postojanost, i da je primanje — a ne posjedovanje — jedina istinska punina.
No, upravo ovdje počinje ono o čemu moram govoriti, jer šutnja o nepravdi nije mudrost — ona je suučesništvo.
Sana, ta drevna zdrava voda, suočena je danas s jednom bolešću koja nije biološka, već moralna, pa tek onda i urbanističko-pravna: prisvajanjem. Ima nešto paradoksalno i duboko uznemirujuće u tome što čovjek — biće koje je i samo satkano od vode — odluči zagraditi vodu. Kao da, vodenko, zaboravlja vlastito porijeklo. Obale Sane nestaju pred očima zajednice — ne od poplave, ne od prirodne sile, nego od gramzivosti nezasitosti sina Ademovog. Objekti niču tik uz riječno, betonirano, korito. Parcele uz obalu prerastaju, u svijesti njihovih vlasnika, u vlasništvo nad samom obalom — pa i nad rijekom. Pristup Sani, koji je po zakonu i po duboko upisanom prirodnome pravu svakoga čovjeka, postaje privilegija manjine. Onih koji imaju novac i s tim misle da su iznad zakona, i ovosvjetskoga ali i onosvjetskoga. Neko ko nije u prilici da ima svoje parče dženneta pored Sane, koji želi dovesti dijete do bistre vode, koji želi zastati, uživati u tom rajskome prizoru, osjetiti da je dio nečeg većega od sebe, nerijetko biva spriječen. Ograđen. Odbijen ne od rijeke koja nije ničija, jer je svačija, već od onih koji smatraju da je ovaj biser isključivo njihov.
Ovo nije samo pravni problem, možemo kazati da je ovo i duhovna deformacija.
Pozdravljamo aktivnost Općinskoga vijeća koje je nedavno održalo tematsku sjednicu posvećenu upravo ovome pitanju — zaštiti rijeke Sane i njezinih pritoka od nelegalne gradnje. Vijećnici su jednoglasno usvojili deset zaključaka koji, između ostaloga, obavezuju vlasnike bespravno izgrađenih objekata da u zakonskome roku postupe u skladu s propisima, zaustavljaju daljnju prodaju općinskoga zemljišta u pojasu vodnog dobra, te zadužuju inspekcijske službe na odlučno djelovanje. Nije zanemarivo ni to što je vijećnicima predloženo da Turistička zajednica u roku od trideset dana pripremi program uređenja gradskih plaža i šetnica — jer rijeka mora biti dostupna svima, ne samo onima s parcelama uz obalu. Ovo su koraci koji zaslužuju podršku, praćenje i javnu odgovornost. Zaključci doneseni na papiru moraju živjeti i u praksi.
U islamskoj tradiciji, voda spada u ona dobra koja su po prirodi svoja — el-ma’ lil-kull, voda je za sve. Ashabi su bilježili da je blagoslovljeni Poslanik, alejhissalatu vesselam, zabranio uskraćivanje vode drugima, jer je to grijeh koji se tiče same suštine čovječnosti. Riječna voda, prirodni tokovi, obale kojima prolaze — tu nema privatnoga vlasništva nad javnom blagodati. Ima susjedstva s njom, ali ne i vlasništva nad njom.
Bespravna gradnja uz obale Sane nije samo napad na urbanistički red — ona je napad na zajedničko dobro, na pravo svake porodice s ovih prostora, ali i drugih ašika u ovu ljepotu, da dođu do Sane, da je vide, te dožive kao svoju. Jer rijeka koja se ne može dosegnuti prestaje biti rijeka zajednice — postaje kulisa za odabrane. A to je, kako filozofi vole kazati, otuđenje u najdubljeme smislu: odvajanje čovjeka od prirode koja ga je iznjedrila.
Čovjek koji stoji pored Sane i vidi njezin tok u jutarnjoj izmagici, ili sluša kako ona žubori u kasnojesenskoj tišini, taj čovjek može razumijeti zašto su stari gradili džamije uz rijeke, zašto su karavani zastajali pored vode, zašto je voda u svakoj tradiciji znak Božije milosti.
Sana je dio tog kosmičkoga dara koji nam je dat — ne da ga zagradimo i prisvojimo, nego da ga čuvamo i s njim živimo.
Čuvati Sanu znači ne graditi bespravno uz njezine obale, osigurati da svaki čovjek može doći do nje — bez prepreka, bez ograde, bez potrebe da prosi pristup onome što mu pripada. Znači i razumjeti da se u toku rijeke odvija nešto što nadilazi naše kratke živote, i da naša jedina ispravna uloga nije biti njezin vlasnik (malik), nego — čuvar (hafiz).
I na koncu, neka nas ne iznenađuje što se Sana s vremena na vrijeme izlije, jer to možda nije samo voda, nego opomena koja dolazi iz dubine stvaranja. Časni Kur’an upozorava: “Pojavio se metež na kopnu i moru zbog onoga što ruke ljudske čine…” (Er-Rum, 41), pa kao da i Sana, u svome nadiranju, izgovara istu poruku: “Čovječe, zastani — i vidi šta činiš, i sebi, i meni.”
Haris Islamčević