Začule su se stroge sirene dok je drhtavi dlan bijesno pritiskao sitnu ikonicu trube na volanu. Asfalt se tresao pod krupnim točkovima, dok je inat ključao u vozačima. Kabine kamiona postale su rovovi, a ceste prve linije fronta. Opominjali su, molili, tražili ljudske uslove za rad, a onda se kapak spustio na ventil tolerancije.
Stani, stani ne znaš ko te juri!
Miodrag Petrović Čkalja
Gromoglasno dosta i konačni izlazak na ulice.
A gdje smo mi? Mi ostali.
Razložimo li probleme sa kojima se susreću špediteri i prevoznici shvatićemo da se ne radi o nečemu što je u moći državnih institucija. Istini za volju malo šta je u zemlji Bosni i Hercegovini u moći institucija te iste Bosne i Hercegovine, ali kada se radi o selektivnom pristupu Evropske unije prema bh. vozačima tada su državni organi nemoćni. Ono što mogu da učine i što su dogovorom djelimično i učinili jeste poboljšavanje radnih uslova unutar same BiH, ali i veći angažman na zaštiti naših profesionalnih vozača na tlu EU.
Korijen nepovoljnog položaja domaćih transportnih kompanija krije se u neusaglašenosti između AETR-a, pravila 90/180 i zakona BiH.
Krenimo redom.
Šta su AETR i pravilo 90/180?
AETR = European Agreement Concerning the Work of Crews of Vehicles Engaged in International Road Transport
(„Evropski sporazum o radu posada vozila u međunarodnom drumskom transportu“).
Ovaj sporazum usvojen je još 1970. godine u Ženevi pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija. Upravo je činjenica da se radi o sporazumu u UN - ovoj kompoziciji kamen spoticanja, jer EU ima pravo da na svojoj teritoriji donosi nove propise. Bosna i Hercegovina je potpisnica AETR-a kojim su regulisana prava profesionalnih vozača, maksimalno radno vrijeme, dnevni i sedmični odmori, te upotreba tahografske evidencije, ali i infrastrukturni standardi na evropskim putevima.
U ovom sudaru sporazuma i zvaničnih zakona integracije BiH gubi.
Pravilo 90/180 odnosi se na dozvoljeni period od 90 dana koliko vozači mamsimalno mogu provesti na teritoriji EU u periodu od ukupno 180 dana.
Birokratija je kreativna samo u domenu komplikovanja, ali ljudski razumljivim jezikom ova odredba znači da vozači nakon isteka roka od 90 dana (vozači iz zemalja koje nis članice naravno) moraju narednih 90 dana da provedu izvan zemalja EU. Tako se prekida transportni lanac, a i sami vozači gube aktivne radne dane. Roba i sirovine kasne ili ne dolaze uopšte.
Osim navedenog može doći i do preventivnog hapšenja, što se već desilo sa 8 bh. vozača na prostoru Poljske, Austrije i Njemačke.
Ministarstvo saobraćaja i komunikacija nije dalo svoj maksimum, ali i u slučaju da jeste, popuštanje restrikcija idalje je u rukama evropskih čelnika.
Moguća rješenja uključuju saradnju pomenutog ministarstva i Ministarstva vanjskih poslova na sklapanju bilaterlanih sporazuma sa EU, kao što su to ranije učinile Ukrajina i Moldavija.
To zapravo i jeste kvaka, nepovoljan geopolitički, ali i sigurnosni položaj ove dvije države donosi im povlašten položaj u odnosim sa Evropskom unijom. Sama činjenica da uniija ne želi da sarađuje sa BiH po ovom pitanju dovoljno nam govori.
Bitni smo, ali deklarativno, bez konkretnih poteza. Možda bi trebalo da zapucamo, pa da nas shvate ozbiljno.
Zadnja rupa na truloj svirali. Naši tonovi nisu dovoljno glasni.
Politika svezanih ruku:
Ukoliko već Ministarstvo saobraćaja i komunikacija nije moglo da isposluje bolje uslove za prevoznike na stranom tržištu, zašto im umjesto toga nisu olakšali poslovanje na domaćem terenu.
Poreske olakšice, viši standard inspekcijskih kontrola i kraća zadržavanja na graničnim prelazima u mnogome bi pomogla prevoznicima.
Velibor Peulić, predstavnika konzorcijuma Logistika u svojoj optimistično enigmatičnoj izjavi, rekao je sljedeće:
Poštovani prijatelji, sa zadovoljstvom i ponosom, zahvalnošću prema svakom partneru, pokazali smo jedinstvo, snagu, odlučnost. Naši svi zahtjevi su ispunjeni. Jedinstvena odluka predsjedništva plenuma je da se uspostavljaju lanci snabdijevanja. Uspjeli smo. Krvotok bosanskohercegovačke privrede je u punom kapacitetu.
Još se ne zna šta je tačno dogovoreno između predstavnika transportnih kompanija i nadležnog ministarstva, ali gospodin Peulić je očito veoma zadovoljan. Ostaje da vidimo zašto i koliko dugo će sreća trajati.
Agonija bosanskohercegovačkih još jedan je u nizu dokaza da resorni ministar Edin Forto ne shvata samu srž svog svakodnevnog posla. Nakon nerazumijevanja pojma državne granice od prije nekoliko mjeseci, pa sve do danas ništa se nije promijenilo. Vjerovatno je kadrovski dogovor bio takav da mu se u vidu sadake, praktično udjeli bilo kakva ministarska pozicija. Osoba bez kompetencija u sferi infrastrukture, saobraćaja i komunikacija u potpunosti zavisi od savjetnika i uposlenika ministartsva.
Ipak, u slučaju raskola između potreba vozača i evropskih regulativa Forto je zakazao u sopstvenoj struci - međunarodnim odonosima.
Politički dužnosnici u jadnoj nam jedinoj reaguju tek nakon prijetnji i blokada, pa bi možda šoferski model zahtjevanja trebalo češće primjenjivati.
Najslabija karika:
Karika koja je najviše podbacila u lancu snadbijevanja jesmo MI - društvo.
Građani su bili strpljivi i makar prećutno su podržali proteste na točkovima, ali to je bio naš maksimum, vrhunac raspoložive solidarnosti zajednice.
Simptomatično je kako nas bole samo problemi specifičnih grupacija, jer tu se kriju i lični interesi pojedinaca.
Roditelje svrbe subvencije.
Mladi se češu zbog stambenib kredita.
Prevoznike bole opstrukcije.
Državne uposlenike žigaju osnovice.
Preduzetnike probada neradna nedelja i povećan minimalac.
U tom i takvom lancu niko ne vidi patnje onog drugog, onog pored sebe.
Nismo zajedno sa kamiondžijama blokirali ulice, već smo čekali da nastavimo svojim putem.
Zato kao zajednica ostajemo najslabija karika, ona koja na kraju ispada.
