Kako uopšte govoriti o slavljima, dernecima, vatrometima i “sigurnosnim situacijama koje su zadovoljavajuće”, dok nam pred očima prolaze imena ubijenih žena, ugušenih staraca, izgubljene djece, zatrpanih ljudi?

Kako tražiti razlog za veselje u godini koja nas je naučila samo bolu, strahu i poniženju?

Jablanica, Tuzla, Nizama, Amra, Aldina, Džena, Dženan…

Imena koja nikad nisu smjela postati simboli tragedija.

Koliko još treba da se desi da priznamo da sistem ne funkcioniše, da ljudski život ne vrijedi ništa pred pohlepom, nebrigom i primitivizmom koji vlada ovim društvom?

I onda se bez imalo nelagode postavi pitanje: Hoćemo li Novu godinu na otvorenom? Hoće li biti zabave?

Tuzla je rekla — ne.

I to je jedino logično. To je gest ljudskosti.

A Sarajevo?

Da li je pristojno praviti dernek dok roditelji još nose oplakuju djecu, dok se ljudi nisu oporavili od zadnjih dženaza, dok mnogi strahuju proći pored mjesta koja su već nekome oduzela život?

Zar nije poštenije da se novac predviđen za proslavu Nove godine, bine, rasvjetu, muziku i vatromete, preusmjeri u humanitarne svrhe?

Ukoliko već želimo napraviti nešto za ovu godinu, neka to bude nešto što ima težinu.

Neka taj novac ode porodicama koje su izgubile najmilije, djeci bez roditelja, ljudima koji su ostali bez svega, bolnicama koje jedva funkcionišu.

Prazno slavlje neće izliječiti ništa, ali jedna plemenita odluka može.

Možda je najpametnije da ovaj decembar ne obilježimo bukom nego tišinom.

Ne dernekom, nego dostojanstvom.

Ne zaboravom, nego podrškom.

I kad nam kažu da treba glasati za koga?

Za iste? Za one koji su dopustili da ovako živimo?

Možda je vrijeme da pokažemo da smo narod koji ne pleše dok drugi tuguju,

narod koji zna stati kad treba stati, i narod koji još uvijek ima srce, makar ga sistem pokušava ugasiti.