I kako to već obično biva kroz istoriju – mijenjaju se generacije, mijenjaju se vladari, mijenjaju se društvene, političke, pa i geografske okolnosti. A ono što ostaje jeste ta specifična osobina balkanskih plemena – da razmišljaju u uskim okvirima i u svemu traže izdajnike, krivce.
S druge strane, imaju neutoljivu potrebu za vođom i idealizovanjem istog.

Ovih dana svjedoci smo da smo, u suštini, svi slični. I koliko god se bunili jedni protiv drugih i lijepili etikete izdajnika – samo pokazujemo ograničenost u svom mentalnom kapacitetu.

Smetao nam je populizam aktuelnih političara, njihova neobrazovanost, elementarno nepoznavanje poslova koje obavljaju. Govorili su: ko nije uz nas, taj je izdajnik. Koristili su se najgorim uvredama i etiketiranjem.
A onda smo – obrnuli igricu. Postali smo kao i oni.
Sada mi vrijeđamo i etiketiramo. Sada mi ne dopuštamo pravo na slobodu govora i iznošenje stavova.

Obrni-okreni – da li su oni gori od nas, ili bismo i mi bili isti da smo na njihovom mjestu? Tužna istina je – da bismo.
Jer nije stvar u pojedincima. Možeš dovesti nekog ko je idealan po svim parametrima, ali ako ga staviš u pokvarenu sredinu, njegov jedini način preživljavanja biće da se prilagodi toj truleži.

Plemenima Zapadnog Balkana uvijek je neko drugi kriv. Da nema tih nekih drugih, nepobjedivih sila – mi bismo znali šta ćemo, kako ćemo, i živjeli bismo savršeno.
A da u stvari nemamo pojma ni šta ni kako treba, i da nismo nikakve posebne nacije koje svi ostali ugnjetavaju, vidimo i na mikro nivou – gdje bismo i te kako mogli mnogo toga da uradimo. Ali nećemo.

Ali nije bitno. Naš napredak može da sačeka. Najbitnije je da svu pažnju usmjerimo na druga plemena.
Jer može nama biti loše, ali njima – ne smije biti bolje.