Postoji jedan poseban, gotovo poetski oblik sramote koji se ne može uvesti izvana. Mora se kultivirati iznutra, godinama, pažljivo, kao neka naopaka bašta u kojoj cvjetaju samo poniznost, strah i rezignacija. Građani Unsko-sanskog kantona tu baštu njeguje s pažnjom vrijednom divljenja — jer dok vas premijer Mustafa Ružnić, ministri, i zastupnici skupštine svaki mjesec uredno "opljačkaju", vi — građani ovog kantona — ćutite. Zurite u pod. Okrećete glavu. I idete dalje.

Pitajmo se iskreno: je li to kukavičluk, ili je nešto gore?

Brojevi koji bi trebali paliti vatru — ali ne pale ništa

Premijer kantona koji je, prema svim ekonomskim pokazateljima, jedan od najsiromašnijih u Federaciji BiH, prima veća primanja od premijera Kantona Sarajevo. Da ponovimo, jer ovo zaslužuje da se čuje jasno: čovjek koji upravlja budžetom od 428 miliona maraka uzima u džep — konzervativno računajući — 6.478 KM mjesečno, odnosno 77.740 KM godišnje. To je proporcionalno sedam puta više od premijera Sarajeva, koji upravlja budžetom od skoro dvije milijarde maraka.

Mustafa Ružnić vodi najsiromašniji kanton i prima najveću premijersku plaću. To nije greška u sistemu. To je sistem.

I nije stao tu. Vlada je 3. oktobra 2025. tiho usvojila uredbu kojom je sebi i svojih 13 suradnika dodijelila po 100 KM za svaki sat sjedenja u Kolegiju premijera. Sjednica traje sat vremena. Sjednica se održava svakog drugog radnog dana. Dakle, samo za prisustvo — ne za rad, ne za rezultate, ne za odluke koje mijenjaju ičiji život na bolje — svaki od 14 članova Kolegija mesečno uzima dodatnih 1.000 KM. Za deset sati. Radnik u realnom sektoru za 160 sati rada prima 1.400 KM. Ministar za deset sati prima 71 posto te plaće — uz redovnu ministarsku od više od 5.000 KM.

Za pet i po mjeseci od stupanja uredbe na snagu, ta 14 privilegovanih lica podijelila su između sebe oko 84.000 KM javnog novca. Nije objavljeno. Nije saopćeno. Izračunali smo mi — jer oni nisu namjeravali reći.

A zastupnici? Budimo i tu precizni. Osnovna plata profesionalnog zastupnika u Skupštini USK porasla je od 2022. do danas sa 2.574 KM na 4.360 KM — rast od gotovo 70 posto za manje od četiri godine mandata. Skupština zasjeda 12 puta godišnje. Aktivan rad po sjednici rijetko prelazi osam sati. Godišnja satnica: oko 545 KM po satu. Za osam sati formalnog rada mjesečno zastupnik uzima više nego učitelj, policajac ili medicinska sestra za puni radni mjesec.

I kakav je odgovor tih zastupnika na ove činjenice? Platforma plenum.ba uputila im je upite još 13. marta 2026. godine. Do danas nije odgovorio ni jedan od 30 zastupnika. Ni jedan. Trideset javnih funkcionera koji žive od vašeg novca, ne smatraju potrebnim da vam odgovore ni na jedno pitanje.

A vi? Vi ćutite.

Savjetnici kao simbol pohlepe koja nema srama

Premijer Ružnić ima šest savjetnika. Premijer Kantona Sarajevo — koji upravlja budžetom gotovo pet puta većim — ima jednog, i to s plaćom od 2.000 KM. Ružnićevih šest savjetnika košta osnovno 17.888 KM mjesečno, odnosno gotovo 215.000 KM godišnje — bez naknada, dnevnica, toplog obroka i putnih troškova.

Proporcionalno prema veličini budžeta, premijer USK troši na savjetnike 42 puta više od premijera Sarajeva. Četrdeset i dva puta. To nije administrativna nepreciznost. To nije kvar u sistemu raspodjele. To je namjerno i svjesno trpanje javnog novca u privatne džepove uz potpuno odsustvo bilo kakvog straha od posljedica — jer zašto bi se bojali, kada publika ne reaguje?

Droit du seigneur — metafora koja više nije metafora

Srednji vijek imao je feudalni institut pod latinskim imenom "droit du seigneur" — pravo gospara da prvom noći spava s nevjestom svog podanika. Groteskno. Neljudsko. Davno uklonjeno iz civiliziranih društava.

Ali u Unsko-sanskom kantonu 2026. godine, ta metafora prestala je biti samo metafora. Vlast je već odavno prešla granicu simboličke dominacije. Uzima vaš novac bez pitanja. Uskraćuje vam odgovore po zakonu. Sebi daje bonuse za posao koji je ionako dužna raditi. Raste u primanjima dok vi padate u siromaštvo. I — što je najubojitije od svega — zna da neće biti posljedica.

Jer vi nećete izaći na ulicu. Vi nećete glasno reći — dosta. Vi ćete, kao i svake prethodne godine, sjesti za sto, preplakati račune, proklinati vlast u četiri zida i otići na birališta da glasate za iste ili slične ljude. Ili — što je još poraznije — nećete ni izaći.

Udobna anestezija laži i malih milosti

Razumijemo mehanizam. Nije tajna. Vlast koja godinama drži narod u ekonomskoj zavisnosti zna tačno šta radi. Zna da čovjek koji jedva sastavlja kraj s krajem nema vremena za politiku. Zna da čovjek koji brine hoće li imati za struju i kruh nema energije za organizovanje. Zna da umoran, siromašan i ponižen čovjek — posebno ako mu s vremena na vrijeme bace mrvicu, obećanje, sezonski posao ili stranačku knjižicu kao pristupnicu normalnom životu — postaje savršeno poslušan.

Premijer Ružnić, njegovi ministri i zastupnici skupštine vješto upravljaju tim mehanizmom. Govore o razvoju. Obećavaju investicije. Pričaju o budućnosti kantona ispred kamera, a za stolom bez kamera potpisuju uredbe koje ih čine bogatijima za 1.000 KM po sjednici. Prodaju vam priču o napretku dok vi ne možete sebi priuštiti liječnički pregled ili udžbenik za dijete.

I vi im vjerujete. Ili ne vjerujete, ali ne reagujete — što je funkcionalno identično.

Šta ste vi, građani USK, u svemu ovome?

Radnik u realnom sektoru koji prima 1.400 KM i brine hoće li moći platiti račune, a glasa za stranku koja mu je posljednje četiri godine udvostručila plate zastupnika koji odlučuju o njegovim primanjima — šta ti reći?

Policajcu koji riskuje zdravlje i sigurnost za 1.500 do 1.800 KM, a čiji sindikati ne izlaze na ulicu zbog 84.000 KM podijeljenih za sat sjedenja — kakvu ti poruku poslati?

Medicinskoj sestri koja radi u ruralnoj zdravstvenoj stanici za minimalac, dok ministrica zdravstva Štefica Grgić za deset sati Kolegija prima iznos koji toj sestri nedostaje jedva 400 KM do pune plaće — ima li smisla i pitati?

Radniku u realnom sektoru koji se budi u pet ujutro, radi osam sati, plaća porez i doprinose koji punjenjem budžeta direktno financiraju naknadu od 100 KM po satu za ljude koji o njemu ne misle ni sekunde — postoji li uopće rječnik za tu vrstu apsurda?

Svi ste vi ovo znali. Ili ste mogli znati. Informacije su bile dostupne. Plenum.ba ih je objavljivao. Brojevi su bili tu. Imena su bila tu. I dalje su tu. A vi ste — bili gdje?

POVEZANI TEKSTOVI:

DOKUMENTOVANO:Recept za uspjeh u BiH:Vodi najsiromašniji kanton, uzmi najveću plaću i neka te briga i niko ne pita zašto

Za sat sjednice uzimaju koliko radnik za cijeli mjesec — objavljujemo svih 14 imena koja dijele 1.400 KM po zasjedanju

Enormne i nezaslužene plate i "Droit du seigneur" – posljednja opcija vlasti nad građanima USK koji šute i trpe

Nećete vjerovati koliko Vlada USK troši na savjetnike Premijera – Kanton Sarajevo u poređenju izgleda siromašno.

DOKUMENTOVANO: Političke moralne nakaze u USK ne žele građanima odgovoriti na jednostavna pitanja o svojim primanjima

DOKUMENTOVANO: 100 KM po satu? Ne, ovo nije vic – ovo je Vlada USK u akciji.

DOKUMENTOVANO: Zastupnici USK sebi udvostručili plate: Povećanje od 70% za manje od četiri godine mandata!

Letargija nije sudbina. To je izbor.

Postoji romantična, samosažaljiva priča koju stanovnici potlačenih regija često pričaju sami sebi: "Šta možemo mi mali? Sistem je takav. Svi kradu. Uvijek je tako bilo." To je priča kojom se opravdava sve — od izlaska na birališta i glasanja za iste ljude koji vas godinama pljačkaju, do neviziranja na ulicu kada vam zastupnici za osam sati formalnog rada godišnje uzimaju plaću ravnu godišnjim primanjima radnika koji rade punih 2.000 sati.

Ta priča je laž. Udobna, topla, lako probavljiva laž — ali laž.

Nije sistem kriv što 30 zastupnika Skupštine USK od 13.marta 2026.godine ignorira novinarska pitanja o vlastitim primanjima. Krivi su ti zastupnici — i izbori koji su ih stavili tamo i koji ih tamo drže. A te izbore ste vodili vi.

Nije sistem kriv što premijer siromašnog kantona prima najveću premijersku plaću u Federaciji. Krivi su oni koji su mu tu funkciju dali i koji mu je ne uzimaju.

Letargija nije bolest napadnuta izvana. Letargija je politički izbor koji se donosi svaki put kada se ne izađe na ulicu, svaki put kada se ne pošalje email zastupniku, svaki put kada se ne zahtijeva javna sjednica, svaki put kada se zamijeni gnjev tihim jadanjem u kafani.

Jedanaest sati

Zastupnici Skupštine USK rade osam sati po sjednici, dvanaest sjednica godišnje — ukupno 96 sati. Vi radite 2.000 sati. Oni za tih 96 sati godišnje uzimaju 52.320 KM. Vi za 2.000 sati dobijete 16.800 KM.

Razlika nije u talentu. Nije u trudu. Nije u sposobnosti. Razlika je u tome što su oni shvatili da se građani USK neće buniti — pa su to platili sebi u gotovini.

Dok čitate ove redove i klimatizujete se između ljutnje i rezignacije, 14 članova Kolegija premijera sprema se na sljedeću sjednicu. Sat vremena. 1.400 KM zajednički. Vaš novac. Vaš porez. Vaš šutljivi pristanak.

I sve dok ne prestanete šutjeti, priča se neće promijeniti.