Historija Balkana na prijelazu vijekova rijetko se kreće linearnim tokom; ona je, prije svega, ciklička, obilježena neprestanim vraćanjem potisnutog. Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) nije bio samo geopolitički događaj, već gigantski laboratorij nasilja i tehnologije vlasti. U tom laboratoriju, daleko od očiju međunarodne javnosti, u decembru 1991. godine, Srpska demokratska stranka (SDS) Bosne i Hercegovine skovala je dokument koji će postati operativno upustvo za uništenje jedne države. Taj dokument, poznat kao "Uputstvo o organizovanju i delovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima", kolokvijalno nazvan "Varijanta A i B", predstavljao je birokratski nacrt za etničko čišćenje i uspostavu paralelnih struktura moći.

Tri decenije kasnije, na ulicama Novog Sada i Beograda, svjedočimo reaktivaciji iste političke logike. No, dok je 1991. godine cilj bio teritorijalno razdvajanje etničkih zajednica, danas je cilj politička segregacija unutar samog srpskog društva. Režim Aleksandra Vučića, izrastao iz istog ideološkog korijena kao i SDS – iz šinjela Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja - nije odbacio metode svojih prethodnika. Naprotiv, on ih je rafinirao, demilitarizirao i prilagodio mirnodopskim uslovima. Umjesto "Varijante A/B" koja cilja na nesrbe, danas imamo na djelu "Varijantu A/B 2.0" koja cilja na političke neistomišljenike, kritičku javnost i studente.

Trenutna vladavina Srpske napredne stranke (SNS) se ne može adekvatno razumjeti kroz prizmu standardne politološke teorije o hibridnim režimima. Ona zahtijeva historijsko-forenzički pristup koji prepoznaje kontinuitet "kriznog štaba".
Fenomen "Ćaćilenda", taj nadrealni, fortificirani spektakl režimske moći viđen tokom blokade Rektorata u Novom Sadu, nije ništa drugo do primjena ratne "Varijante B" na vlastitu prijestolnicu: stvaranje paralelnih institucija, angažiranje paravojnih formacija (maskiranih u privatno osiguranje) i tretiranje građanskog protesta kao neprijateljske pobune koju treba ugušiti.
Analizom historijskih dokumenata, haških presuda i trenutnih političkih kriza, ovaj članak će demonstrirati kako je koncept etničkog neprijatelja zamijenjen konceptom političkog neprijatelja, a državni teritorij pretvoren u zonu unutrašnje okupacije.

I. DIO: SDS-ova UPUTSTVA IZ 1991.

U sjenama sarajevskog hotela "Holiday Inn", dok se Jugoslavija nepovratno raspadala, nije kreirana samo strategija za rat, već i trajni operativni sistem za upravljanje krizom. Dokument koji je pod okriljem noći 19. decembra 1991. podijeljen probranim kadrovima SDS-a, s oznakom "STROGO POVJERLJIVO" nije bio tek birokratski dopis već precizan set uputstava za demontažu države i uspostavu partijske diktature. Da bismo dešifrirali današnju Srbiju i mehaniku "Ćaćilenda", moramo se vratiti na tekst ovog Uputstva, jer ono sadrži genetski kod današnje autokratije.

Originalni dokument, naslovljen "Uputstvo o organizovanju i delovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima", dijeli teritorij BiH na dvije zone interesa, ovisno o demografskoj slici, i za svaku propisuje dva stepena (faze) djelovanja.

• Prvi stepen: Pripremne radnje, formiranje štabova, propaganda i tajna mobilizacija.
• Drugi stepen: Aktivacija sile, preuzimanje policije, otvorena uzurpacija vlasti i fizička kontrola teritorija.

Ova faznost je ključna. Današnji režim u Srbiji također operira u fazama: prvo medijska priprema i demonizacija (Prvi stepen), a zatim fizičko zauzimanje institucija ili ulica "paralelnim narodom" (Drugi stepen).

Od Memoranduma do uputstva

U jesen 1991. godine, Bosna i Hercegovina nalazila se na rubu ponora. Skupština BiH je 15. oktobra donijela Memorandum o suverenosti, unatoč protivljenju SDS-a. Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, suočeni s gubitkom političke kontrole legalnim putem, odlučili su se za vaninstitucionalno djelovanje. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u predmetima protiv Karadžića, Brđanina i Deronjića utvrdio je da je ovaj trenutak bio ključan za formiranje Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Odgovor SDS-a nije bio improviziran. On je bio metodičan, birokratiziran i hijerarhijski strogo ustrojen. Na sastanku održanom 19. decembra 1991. u hotelu "Holiday Inn" u Sarajevu, "strogo povjerljiva" uputstva podijeljena su predsjednicima općinskih odbora. Miroslav Deronjić, predsjednik SDS-a Bratunac, svjedočio je u Haagu kako je lično primio ovaj dokument i odmah po povratku u svoju općinu krenuo u njegovu implementaciju.

Varijanta A: Totalna kontrola
Uputstvo je podijelilo općine u BiH u dvije kategorije. Varijanta A odnosila se na općine gdje su Srbi činili većinu stanovništva.
U tim sredinama, instrukcije su bile jasne i brutalne:

1. Preuzimanje institucija: Svi rukovodeći kadrovi koji nisu bili lojalni SDS-u morali su biti smijenjeni.
2. Kontrola sile: Policijske stanice morale su biti stavljene pod direktnu komandu Kriznog štaba.
3. Medijska hegemonija: Lokalni mediji morali su emitirati isključivo program usklađen s partijskom linijom.
4. Simbolička dominacija: Isticanje srpskih zastava i simbola na svim javnim ustanovama.

Ovo je bio model "legalnog puča". Koristeći većinu u lokalnim skupštinama, SDS je pretvarao općine u jednopartijske tvrđave, suspendirajući ustavni poredak BiH.

Varijanta B: Paralelne strukture
Mnogo opasnija i perfidnija bila je Varijanta B, primjenjivana u općinama gdje su Srbi bili manjina (npr. Zvornik, Prijedor, dijelovi Sarajeva). Ovdje je cilj bio stvaranje "države u državi".
Uputstva za Varijantu B nalagala su:

1. Bojkot institucija: Srpski predstavnici trebali su napustiti legalne skupštine općina.
2. Formiranje paralelnih skupština: U tajnosti, ili na odvojenim lokacijama (škole, crkveni domovi), formirane su "Skupštine srpskog naroda" općine.
3. Krizni štabovi: Kao izvršni organ paralelnih skupština, formirani su Krizni štabovi. Ovi štabovi su imali diktatorske ovlasti. Oni nisu odgovarali zakonu, već direktno Glavnom odboru SDS-a.
4. Priprema za nasilje: Tajno naoružavanje, formiranje paralelnih policijskih snaga i logistička priprema za fizičko preuzimanje teritorija.

MKSJ je zaključio da je upravo Varijanta B bila mehanizam koji je omogućio brzo i koordinirano preuzimanje vlasti u proljeće 1992. godine. Krizni štabovi su bili "vlade u sjeni" koje su čekale signal za aktivaciju. Kada je signal stigao, legalne institucije su srušene preko noći, a stanovništvo nesrpske nacionalnosti postalo je metom progona.

Psihologija Kriznog štaba

Ključni element ovog sistema je psihologija "Kriznog štaba". To je tijelo koje operira u permanentnom vanrednom stanju.
Za Krizni štab, demokratska procedura je prepreka, a zakon je smetnja. Njegov jedini zakon je "interes naroda" (kako ga definira Partija) i volja Vođe. Članovi Kriznih štabova bili su lokalni moćnici – direktori javnih preduzeća, šefovi policije, partijski sekretari – uvezani u mrežu lojalnosti i saučesništva.Ova struktura – partija iznad države, tajna naredba iznad javnog zakona, paralelna institucija iznad legalne – predstavlja DNK koji je preživio rat. On nije nestao Daytonskim sporazumom; on se povukao u dubinu, čekajući novog domaćina. I pronašao ga je u transformiranoj radikalskoj strukturi koja će 2012. godine preuzeti Srbiju.

II. DIO: KADROVSKI KONTINUITET

Nemoguće je analizirati primjenu ratnih taktika u savremenoj Srbiji bez razumijevanja čovjeka koji stoji na vrhu piramide moći. Aleksandar Vučić nije tehnokrata koji je slučajno zalutao u autoritarnizam; on je politički sin devedesetih, formiran u istom ideološkom inkubatoru koji je proizveo Varijantu A i B.

Šešeljeva škola

Rođen 1970. godine, Vučić se 1993. pridružio Srpskoj radikalnoj stranci (SRS), formaciji koja je bila ne samo politički saveznik SDS-a u Bosni, već i aktivni sudionik u ratu kroz svoje paravojne formacije ("Šešeljevci", "Beli orlovi").
Kao mladi generalni sekretar stranke, Vučić nije bio samo svjedok već i operativac. On je u svojim dvadesetima učio zanat politike od Vojislava Šešelja, čovjeka kojeg je Haški tribunal osudio za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon i deportacije. Ono što je Vučić naučio u SRS-u nije bila parlamentarna demokratija, već tehnologija neprijateljstva. SRS je funkcionirala kao politička sekta s jasnom podjelom svijeta na "nas" (patriote) i "njih" (izdajnike, strane plaćenike, ustaše, balije, drugosrbijance). Ta binarna logika je temelj Varijante A/B: ne postoji legitimni suparnik, postoji samo neprijatelj kojeg treba eliminirati ili neutralizirati.

Prvi eksperiment s "Varijantom A"

Ključni trenutak u Vučićevoj evoluciji dogodio se 1998. godine, kada je postao Ministar informisanja u vladi Mirka Marjanovića, tokom koalicije SPS-SRS-JUL Ovdje je Vučić prvi put dobio priliku primijeniti radikalsku metodologiju s pozicije državne vlasti.Zakon o javnom informisanju koji je tada donio bio je čista primjena Varijante A na medijski prostor. Cilj nije bila regulacija, već uništenje nezavisnih medija ("Dnevni telegraf", "Evropljanin") drakonskim kaznama i zabranama.
Vučić je tada shvatio ključnu lekciju modernog ratovanja: informacija je važnija od teritorija. Kontrola narativa omogućuje kontrolu percepcije stvarnosti. Ako kontroliraš medije, možeš poraz proglasiti pobjedom (kao 1999.), a kriminalce herojima.

"Sarajevo Safari" i opsadni mentalitet

Nedavne optužbe i svjedočenja o Vučićevom boravku na paljanskim brdima iznad opkoljenog Sarajeva, uključujući kontroverzu oko "nošenja snajpera" (za koji on tvrdi da je bio stativ kamere/kišobran), imaju duboku simboličku težinu.11 Bez obzira na forenzičku istinu o tom konkretnom predmetu, politička istina je neupitna: Vučić je bio dio strukture koja je opravdavala i održavala opsadu Sarajeva.Fenomen "ljudskog safarija" – gdje su privilegirani stranci dolazili pucati na civile kao u lovu – predstavlja vrhunac dehumanizacije. Taj mentalitet "safarija" prenesen je u današnju Srbiju. Danas se ne puca mecima, već tabloidima. Opozicijski lideri, nezavisni novinari i aktivisti tretiraju se kao divljač za odstrijel u emisijama na TV Pink ili Happy. Vučić i dalje posmatra svijet kroz nišan, samo što je kalibar promijenjen. Njegov politički stil je permanentna opsada - on neprestano uvjerava građane da su Srbija (i on lično) opkoljeni neprijateljima, te da samo on može probiti taj obruč.

Transformacija bez katarze: Od SRS do SNS

Osnivanje Srpske napredne stranke (SNS) 2008. godine predstavljalo je taktički manevar, a ne ideološku katarzu.
Raskid sa Šešeljem bio je nužan da bi se osvojila vlast u uslovima kada je "Velika Srbija" postala geopolitički nemoguća.
Vučić je zamijenio geografske mape ("Karlovac-Karlobag-Virovitica") mapama moći unutar Srbije.
Međutim, kadrovska baza ostala je ista. Ljudi koji su provodili Varijantu B devedesetih, koji su sjedili u Kriznim štabovima, koji su organizirali paravojne jedinice – oni su samo promijenili stranačke iskaznice. Struktura duboke države – sprega službi sigurnosti, kriminalnog miljea i partije – ostala je netaknuta.
I upravo ta struktura se aktivira svaki put kada je Vučićeva vlast ugrožena.

III. DIO: "ĆAĆILEND" – VARIJANTA A/B 2.0 U PRAKSI

Termin "Ćaćilend", koji se u opozicijskom i kritičkom diskursu koristi za opisivanje paralelne stvarnosti koju kreira režim (često aludirajući na infantilnu privrženost "tati" nacije ili na apsurdnost režimskih Potemkinovih sela), savršeno opisuje prostornu i institucionalnu manifestaciju Varijante A/B 2.0. "Ćaćilend" nije mjesto; to je stanje suspenzije prava.
Koncept "Unutrašnje okupacije" ključan je za razumijevanje ove faze. U klasičnoj okupaciji, strana sila zauzima teritorij i nameće svoju volju. U unutrašnjoj okupaciji, domaća politička elita tretira državu kao ratni plijen, a građane kao podanike na osvojenom teritoriju.Institucije države (sudovi, policija, univerziteti) formalno postoje, ali su suštinski ispražnjene od svog sadržaja i pretvorene u ispostave Partije. Ovo odgovara Varijanti A iz 1991. - totalno preuzimanje.
No, kada se pojavi otpor (protesti, blokade), režim prelazi na Varijantu B: stvaranje paralelnih struktura kako bi zaobišao one institucije koje ne može u potpunosti kontrolirati ili koje su blokirane otporom građana.

Događaji vezani uz blokadu Rektorata Univerziteta u Novom Sadu od strane studentske grupe STAV ("Studenti protiv autoritarne vlasti") u ljeto 2024. godine pružaju školski primjer primjene ove taktike. Studenti grupe STAV blokirali su zgradu Rektorata kako bi spriječili održavanje izbora za Studentski parlament. Njihov argument bio je pravni: izbori su, prema Pravilniku, morali biti održani na fakultetu, uz mogućnost kandidiranja više lista. Režim, preko svog Studentskog parlamenta (koji funkcionira kao podmladak SNS-a), insistirao je na izborima s jednom listom.

Primjena "Varijante B": Izmještanje institucije

Suočen s blokadom, režim nije pregovarao niti pokušao deblokirati zgradu redovnim policijskim putem (što bi bilo politički riskantno). Umjesto toga, primijenili su Varijantu B: donijeli su odluku da se izbori "izmjestiti".
Baš kao što je SDS 1991. napustio legalnu Skupštinu BiH i formirao "Skupštinu srpskog naroda" na Palama, SNS-ov Studentski parlament je proglasio da se izbori održavaju u zgradi Rektorata (koji je administrativno sjedište, a ne izborna jedinica fakulteta) ili na drugoj lokaciji pod njihovom kontrolom. Time su stvorili paralelni izborni proces.3.

Najuznemirujući aspekt novosadskog slučaja je pojava "batinaša". Dok je regularna policija stajala po strani (ili asistirala pasivnošću), zgradu su "čistili" i "čuvali" pripadnici privatnih zaštitarskih agencija i neidentificirane osobe s maskama i crnim kapuljačama. Ovo je direktna replika modela iz devedesetih. Tada su prljave poslove (etničko čišćenje) obavljale paravojne formacije (Arkanovci, Šešeljevci) kako bi se JNA i policija mogli formalno prati od odgovornosti.
Danas, prljave poslove (prebijanje studenata, razbijanje blokada) obavljaju privatne "security" firme i huliganske grupe povezane s klubovima, dok uniformirana policija "održava javni red i mir". Državni monopol na silu je privatiziran i stavljen u službu Partije. U "Ćaćilendu", zakon ne štiti studenta od batinaša; zakon štiti batinaša od studenta.

Fenomen kontraskupa: Simulacija naroda

Još jedan element preuzet iz Miloševićevog arsenala (sjetimo se kontramitinga na Ušću 1996.) je kontraskup.
Režim ne podnosi sliku nezadovoljstva. Na svaki protest građana, režim mora odgovoriti proizvodnjom slike "vlastitog naroda". U "Ćaćilendu", podrška nije organska, ona je logistička operacija. Autobusi koji dovoze ljude iz cijele Srbije (pa i iz Republike Srpske) da bi "branili institucije" u Novom Sadu ili Beogradu, predstavljaju demografski inženjering u realnom vremenu.

• 1991: Cilj je bio fizički ukloniti neprijateljsku populaciju.
• 2024: Cilj je razrijediti neprijateljsku populaciju uvozom lojalne mase.

Kada režim organizira "odbranu institucija" , on zapravo organizira okupaciju javnog prostora.
Ti ljudi, često ucijenjeni radnim mjestima u javnom sektoru, služe kao živi zid između Režima i Građana. Oni su statisti u predstavi "Voljeni Vođa", potrebni da bi se stvorio privid legitimiteta.

IV. DIO: OD ETNIČKOG DO UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA

Transformacija Varijante A/B iz etničkog u politički ključ predstavlja srž Vučićeve vladavine.
Mehanizmi su ostali isti, ali su mete redefinirane.

Komparativna analiza: 1991. vs. 2024.

Kako bi se jasno vidjela strukturna sličnost između SDS-ovih Uputstava i SNS-ove prakse, donosimo pregled ključnih elemenata strategije kroz tekstualnu usporedbu:

1. Cilj

• SDS "Varijanta A/B" (1991.): Teritorijalno razdvajanje i Velika Srbija.
• SNS "Ćaćilend" / Varijanta 2.0 (2024.): Politička homogenizacija i Apsolutna Vlast.

2. Operativno tijelo

• SDS (1991.): Krizni štabovi.
• SNS (2024.): Izvršni odbori SNS-a i neformalna koordinacijska tijela.

3. Metoda Varijante A

• SDS (1991.): Preuzimanje policije i medija u većinskim općinama.
• SNS (2024.): Totalna kontrola medija, javnih preduzeća i lokalne samouprave.

4. Metoda Varijante B

• SDS (1991.): Paralelne skupštine i napuštanje legalnih institucija.
• SNS (2024.): Paralelni izbori (npr. Rektorat), izmještanje glasanja i fantomski birači.

5. Izvršitelji nasilja

• SDS (1991.): Paravojne formacije (Beli orlovi, Tigrovi).
• SNS (2024.): Privatno osiguranje, navijačke grupe i "Crne kapuljače".

6. Legitimacijski narativ

• SDS (1991.): "Ugroženost srpskog naroda" od strane ustaša/fundamentalista.
• SNS (2024.): "Ugroženost države/predsjednika" od strane tajkuna/stranih plaćenika.

7. Tretman opozicije

• SDS (1991.): Neprijatelj kojeg treba protjerati.
• SNS (2024.): Izdajnik kojeg treba dehumanizirati i politički uništiti.

8. Pravni status

• SDS (1991.): Tajna, vanustavna uputstva.
• SNS (2024.): Neformalne naredbe i suspenzija zakona (lex specialis).

Posebnu pažnju zaslužuje fenomen "fantomskih birača" ili "izbornog turizma". U devedesetima, SDS je težio stvaranju etnički čistih teritorija protjerivanjem drugih. Danas, SNS teži stvaranju "politički čistih" teritorija (poput Beograda) uvozom svojih glasača.Dovođenje glasača iz Republike Srpske (gdje SNS ima snažnu bazu i kontrolu preko Milorada Dodika) da glasaju na lokalnim izborima u Beogradu je suptilna, ali razorna primjena Varijante B.
Režim time poručuje građanima Beograda:

"Vaš glas nije bitan. Ako vi nećete glasati za nas, mi ćemo uvesti novi narod koji hoće."

To je poništavanje lokalnog suvereniteta metodama demografskog inženjeringa. "Sarajevo Safari" postao je "izborni safari" – ljudi se dovode u tuđi grad ne da pucaju, već da glasaju, ali učinak na lokalnu demokratiju je smrtonosan.
U logici unutrašnje okupacije, svaki otpor je terorizam. Kada studenti STAV-a blokiraju rektorat, oni se u režimskim medijima ne nazivaju aktivistima, već "anarhistima", "nasilnicima", pa čak i "fašistima". Ovo zrcali retoriku devedesetih kada je svako ko se protivio SDS-u bio "ustaša" ili "mudžahedin". Etiketiranje služi da se opravda nasilje. Ako su studenti "fašisti", onda je legitimno poslati batinaše na njih. Ako su opozicionari "strani agenti", onda je legitimno prisluškivati ih i pratiti.

V. DIO: ZAKLJUČAK I POGLED U BUDUĆNOST

Analiza "Varijante A/B 2.0" otkriva zastrašujuću istinu: tranzicija u Srbiji nije dovršena. Ona je zapela u petlji.
Strukture formirane u ratu i za potrebe rata nisu demontirane; one su samo presvukle uniforme u odijela.Aleksandar Vučić, kao najuspješniji učenik Vojislava Šešelja, uspio je ono što njegovom mentoru nije pošlo za rukom: uspostavio je totalnu kontrolu nad Srbijom, ne tenkovima, već tabloidima i paralelnim institucijama.

Fenomen "Ćaćilenda" - ta groteskna mješavina prisile, kiča i nasilja - nije anomalija; to je sistemska značajka njegove vladavine. Događaji u Novom Sadu su upozorenje. Kada režim počne koristiti šok-bombe protiv studenata u zgradi Rektorata, kada počne izmještati izbore u utvrđene bunkere koje čuvaju privatne vojske, on prelazi rubikon.
To više nije hibridni režim; to je režim koji se priprema za odbranu vlasti pod svaku cijenu, koristeći logiku Kriznog štaba.

Dokle god građani Srbije ne prepoznaju da se protiv njih primjenjuju iste taktike koje su razarale Bosnu i Hercegovinu devedesetih - taktike paralelnih institucija, dehumanizacije i vaninstitucionalnog nasilja - "Ćaćilend" će nastaviti rasti, gutajući jednu po jednu instituciju slobodnog društva. Unutrašnja okupacija neće prestati povlačenjem okupatora, jer okupator je domaći; ona će prestati tek demontažom mehanizma Varijante A i B, odnosno potpunom dekriminalizacijom države i povratkom suvereniteta u okvire Ustava i zakona, a ne volje Partije.