Već 30 godina, žene, borci za ljudska prava, te pojedini političari unutar Kazahstana, pokušavaju uvesti zakon o zabrani otmica nevjesti radi prisilnog braka. Ova bitka, koja traje od davne 1990. godine, konstantno nailazi na prepreke nacionalno-opredijeljenih građana i političara koji se skrivaju iza argumenta kako štite tradicionalne vrijednosti Kazahstana.

Ovdje je bitno spomenuti da zakon Kazahstana, vrlo jasno definiše otmicu, te za istu predviđa do 7 godina zatvorske kazne. Ipak, isti taj zakon dozvoljava pojedincima da prođu nekažnjeno radi dopune zakona koja de facto tvrdi kako otmica nije validna, ukoliko otmičari na kraju puste svoju žrtvu. Ovo je član 125. zakona koji vrijedi dan-danas.

Tako, žene širom zemlje žive u strahu da mogu u bilo kojem trenutku biti presretnute, te odvedene daleko od kuće kako bi bile prisiljene da se udaju za nepoznanca.

Ovo nas dovodi do Gulmire. Žene, koja je odlučila javno progovoriti o ovome u intervjuu za Deutsche Welle. Gulmira nije htjela otkriti svoje prezime iz razloga privatnosti.

"To je bilo prije skoro dvadeset godina. Studirala sam u Almatyju i uveče bih se vraćala kući sa fakulteta. Auto se zaustavio, tri muškarca su iskočila, zgrabila me, gurnula na zadnje sjedište i prekrila pokrivačem. Dvije osobe su sjedile pored mene i držale me."

U nastavku dodaje:

„Nakon dva sata bila sam u kući u jednom selu, gdje su mi žene, kako tradicija nalaže, odmah stavile bijelu maramu. Shvatila sam da sam oteta radi braka. Nisam se mogla osloboditi i ubrzo sam upoznala svog budućeg muža, kojeg nikad prije nisam vidjela. Oduzeo mi je nevinost istog dana.“

Gulmira je uspjela stupiti u kontakt s roditeljima tek sedmicu kasnije.

„Moj otac je samo rekao da sam ja kriva. Nazvao me sramotom za cijelu porodicu i rekao da me više ne želi vidjeti. Tako sam postala žena čovjeka čija porodica jedva sastavlja kraj s krajem. A moji roditelji su bili bogati.“

Kako navodi, nakon 9 godina je uspjela pobjeći iz ove noćne more.

„Tada sam već imala dvoje djece. U bolnici sam slučajno srela školsku drugaricu i ispričala joj svoju priču. Savjetovala mi je da se vratim u Almaty sa djecom, što sam i učinila. Kasnije mi je pomogla oko razvoda i traženja posla. Mog bivšeg muža nije bilo briga. Da je tada bilo krivičnog gonjenja za otmicu nevjeste, o čemu se sada priča, moj život bi izgledao drugačije. Nikada nisam uspjela da završim fakultet.“

Gulmirina priča jeste samo još jedna u nizu tragedija i nepravdi sistema u kojem žene, djevojke i na kraju djevojčice moraju preživljavati. Uništen život, uskraćena mladost, silovanje, krađa svakog osnovnog ljudskog prava, prema zakonu ove države nije kazneno djelo.

Neki tračak nade za uspostavu temelja za krivično gonjenje ovog primitivnog običaja se desio 2023. godine kada je Artur Lastayev, ombudsman za ljudska prava kazahstanskog predsjednika, objavio nacrt zakona koji bi ovo sankcionisao.

Uprkos svim nadama i dobroj volji, glavni državni tužioc je odbio podržati ovaj prijedlog. Ovo je primoralo Predsjednika Kazahstana, Kassym-Jomart Tokayeva da interveniše.

Kako kaže Tokayev:

"Otmica nevjeste nikada nije bila prava tradicija".

Ovdje se Tokayev referira na stari zakon koji je nalagao da se žena može oteti kao ratni plijen. Ovdje treba dodati da otmica žene koja je dio porodice koja nije učestvovala u ratu vrlo jasno zabranjena te je kažnjiva smrtnom kaznom u skladu sa tadašnjim zakonom.

Iako zakon još uvijek nije zvanično uveden, neki tvrde da bi predviđena kazna trebala iznositi 3 godine u zatvoru. Ukoliko je žrtva maloljetna, kazna raste na 5 godina. Ovo predstavlja mali korak naprijed ka zaštiti žene i njene pozicije u društvu, ali i dalje nedovoljan ako govorimo o spašavanju života.