Ujutro su vijesti već čekale čovjeka. Nije bilo važno kada je zaspao niti da li je tokom noći nešto sanjao; vijesti ga uvijek pretekle. Nalazile su se na stolu, iza vrata, u telefonu koji je svijetlio poput oka nesanice što nikad ne pripada jednom čovjeku nego svima. Činilo se da vijesti ne izvještavaju o događajima, nego o nekoj ogromnoj i nevidljivoj presudi koja je svakoga dana iznova izricana protiv svijeta. Čovjek bi čitao o ratovima, nesrećama, nestancima, krizama, upozorenjima, i premda nijedna od tih stvari nije imala neposredne veze s njegovom sobom, njegovim krevetom ili njegovim prozorom, osjećao bi neobjašnjivu krivicu, kao da je i sam na neki način učestvovao u katastrofi.

Najneobičnije je bilo to što niko nije znao ko zapravo proizvodi vijesti. Postojale su redakcije, naravno, i lica voditelja koja su govorila ozbiljno i smireno čak i onda kada su saopštavali užasne stvari, ali iza svega toga osjećao se neki daleki mehanizam kojem čovjek nije mogao prići. Vijesti su stizale neumorno, bez predaha, kao da svijet neprekidno negdje puca po šavovima. A kada bi jednog dana izostale, čovjek bi vjerovatno osjetio još veći strah, jer bi tišina značila da se dogodilo nešto toliko strašno da čak ni vijesti više ne mogu pronaći riječi za to.

Ljudi su, međutim, nastavili živjeti gotovo ravnodušno. U tramvajima su čitali o tragedijama dok su istovremeno razmišljali o ručku ili o tome jesu li zaključali vrata stana. Jedna žena je u prodavnici kupovala novine zajedno sa hljebom i mlijekom, kao da su vijesti samo još jedna kućna potrepština. Neki čovjek je dugo zurio u naslov o katastrofi u dalekoj zemlji, a odmah potom nervozno opsovao jer mu je autobus kasnio dvije minute. Nije to bila okrutnost; prije će biti da ljudski duh ne može podnijeti toliku količinu nesreće pa se, da bi preživio, pretvara da je sve to normalno.

I sam jezik vijesti bio je čudan. Što je događaj bio strašniji, rečenice su postajale hladnije. Ljudi nisu umirali — oni su bili “među stradalima”. Gradovi nisu nestajali — oni su “pretrpjeli ozbiljna razaranja”. Čovjek je imao osjećaj da riječi ne služe kako bi objasnile stvarnost nego kako bi je udaljile, učinile podnošljivijom i apstraktnijom. Možda zato savremeni čovjek više ne osjeća puni užas svijeta; zatrpan je tolikim brojem vijesti da nijedna više ne uspijeva sasvim doprijeti do njega. Katastrofa koja traje neprekidno na kraju počinje ličiti na vremensku prognozu.

A ipak, najstrašnije nije bilo ono što su vijesti govorile, nego ono što su polako činile ljudima. Čovjek je, čitajući ih svakoga dana, počeo osjećati da je svijet mjesto kojim upravlja neka golema, neshvatljiva administracija nesreće. Kao da negdje postoje beskrajni hodnici, mračne kancelarije i nevidljivi činovnici koji odlučuju o ratovima, krizama i sudbinama miliona ljudi bez ikakvog objašnjenja. I dok bi uveče gasio ekran, čovjek bi na trenutak pomislio da je pobjegao od svega toga. Ali već sljedećeg jutra vijesti bi ga ponovo čekale, strpljive i neumorne, kao sudski poziv koji nikada nije moguće odbiti.