Ovih dana bombarduje me algoritam i društvene mreže realsima u kojima ljudi iz Banjaluke, Bijeljine, Trebinja, Prijedora, Doboja, Zvornika ili Istočnog Sarajeva gledaju u kameru mobitela i izgovaraju jednu sasvim jednostavnu rečenicu:

“Srbin sam, ali navijam za Bosnu i Hercegovinu.“

I svaki put pomislim – pa dabome!

Za koga će čovjek navijati nego za svoju zemlju?

Svako ko je ikada osjetio drhtaj pred početak velike utakmice zna da reprezentacija nije politička partija, nije izborni program, nije dnevnik televizije pod kontrolom vlasti i nije zbir svih naših frustracija, niti zbornik jedne ideologije. Reprezentacija predstavlja komadinu zajedničke, gotovo atavističke emocije, onaj rijetki prostor u kojem (u slučaju fudbala) jedanaest ljudi na travnjaku pokušava ostvariti san miliona koji ih gledaju.

A Bosna i Hercegovina ovih je dana postala mnogo više od reprezentacije. Postala je najljepša sportska priča svjetskog prvenstva na sjvernoameričkom kontinentu. Autsajder kojem gotovo niko nije davao ozbiljne šanse ni da se ovalifikuke stigao je u šesnaestinu finala među najbolje zahvaljujući radu, vjeri i hrabrosti. Zemlja koju su mnogi unaprijed otpisali danas tjera mnogo veće i bogatije reprezentacije da je gledaju s ozbiljnim poštovanjem.

A takve priče vole svi na svijetu. Takve priče prelaze sve granice. Sa takvim reprezentacijama se identifikuje “ostatak svijeta” -čitaj 90% čovječanstva.

Zato danas za Bosnu i Hercegovinu navijaju ljudi od Ljubljane do Skoplja, od Rijeke do Podgorice. Navijaju i oni koji nikada nisu ni kročili u Sarajevo, Mostar ili Bihać, jer sport ponekad uradi ono što diplomatija ne uspije za nekoliko decenija. U jednom trenutku milioni ljudi požele da mala ekipa pobijedi velikog favorita. Svijet oduvijek voli autsajdera koji odbija da prihvati unaprijed napisanu sudbinu gubitnika.

Bosna i Hercegovina upravo je postala taj autsajder koji se izdogao iznad kanona.

Još važnije od rezultata djeluje način na koji su Zmajevi osvojili simpatije i regije i svijeta. Bez bahatosti, bez glume zvijezda, bez priča o vlastitoj veličini, Barbarezovi momci su izašli na teren i ostavili srce planete. Upravo tako nastaje poštovanje. Upravo tako jedna reprezentacija prerasta vlastite granice.

A onda se, sasvim očekivano, pojavi pitanje koje samo na Balkanu može zvučati kao dilema.

Kako Srbin može navijati za Bosnu i Hercegovinu?

Kao da čovjek mora birati između svog identiteta i svoje zemlje i kao da tak (nacionalni) identitet odriče pravo navijanja za svoju zemlju ili za svoga komšiju.

Kao da ljubav prema narodu traži mržnju prema državi.

Kao da pasoš, adresa, djetinjstvo, prijatelji, škola, ulice u kojima si odrastao i hiljade uspomena vrijede manje od političkih parola mržnje koje svakodnevno proizvode fabrike nacionalizma.

Istina izgleda mnogo jednostavnije.

Bosna i Hercegovina dom je i Srbima, i Bošnjacima, i Hrvatima, i SVIM njenim građanima. Ta činjenica ne traži nikakvo posebno objašnjenje. Ne traži fusnote. Ne traži televizijske analitičare koji će satima objašnjavati zašto bi navijanje za vlastitu reprezentaciju predstavljalo problem.

Zbog toga mi djeluju dragocjeno upravo oni kratki videosnimci ljudi koji mirno kažu:

“Srbin sam i navijam za Bosnu i Hercegovinu.“

U toj jednoj rečenici stane mnogo više hrabrosti nego u hiljadama teatralnih političkih govora. Ona vraća normalnost u prostor koji godinama živi od proizvodnje straha i sukoba. Ona podsjeća da nacionalni identitet i građanska pripadnost mogu živjeti zajedno bez ikakvog sukoba.

Najglasniji profesionalni proizvođači podjela odavno su shvatili jednu stvar. Njima odgovara građanin koji navija protiv vlastite zemlje, jer takav građanin lakše povjeruje svakoj novoj priči o ugroženosti. Lakše prihvati svaki novi sukob. Lakše zaboravi prazne fabrike, odlazak djece, niske plate, korupciju i svakodnevni život koji prolazi daleko od televizijskih studija.

Sport, međutim, ima nezgodnu osobinu. S vremena na vrijeme razbije pažljivo građene zidove straha.

Jedan gol izbriše deset političkih govora.

Jedna pobjeda ujedini više ljudi nego stotine patriotskih mitinga.

Jedna reprezentacija pokaže koliko su obični ljudi umorni od nametnutih podjela.

Zato danas, kada Bosna i Hercegovina igra utakmice koje ulaze u sportsku historiju, mnogo je važnije ono što se događa na trgovima, u kafićima, na balkonima i ispred televizora nego ono što slušamo iz političkih kabineta ili PR soba. Tamo ljudi navijaju. Iskreno. Bez kalkulacije. Bez potrebe da bilo kome polažu račune.

I možda upravo zato ova reprezentacija vrijedi mnogo više od svakog rezultata.

Pokazala je da Bosna i Hercegovina još uvijek može izazvati zajedničku emociju.

Pokazala je da hiljade ljudi u Banjaluci, Bijeljini, Trebinju, Brčkom, Tuzli, Zenici, Mostaru ili Bihaću osjećaju isti grč u stomaku kada sudija označi početak utakmice.

Pokazala je da se jedna zemlja može voljeti sasvim prirodno, bez galame, bez dokazivanja i bez potrebe da se ikome izvinjavaš zbog toga.

Pa zato, kada sljedeći put čujem čovjeka koji kaže: „Srbin sam, ali navijam za Bosnu i Hercegovinu“, poželjet ću da nakon te rečenice jednog dana nestane riječ „ali“.

Jer ona nikada nije ni bila potrebna.

Dovoljno je reći:

Srbin sam.

Navijam za Bosnu i Hercegovinu.

I sasvim je jasno da govoriš o svojoj zemlji.

P. S. Naklon do zemlje za susjede i komšije iz Hrvatske i Srbije koji navijaju i za BiH. Volimo vas!