Srijeda je, polovina sedmice, sto znači da nova školska godina počinje za nepuna tri radna dana. Vikend je vikend. U ponedjeljak, 1. septembra, djeca kreću prema školama. I to je jedino što znamo. Žalosno je da djeca još uvijek nisu u toku u koliko sati trebaju biti u školi, koliko će ostati taj prvi dan, koja su smjena i da li se smjene podudaraju - gdje ih je dvoje, troje ili više u porodici…

Vakat bio odavno da se svi malo organizujemo, a zaista ne tražimo previše. Normalno je da djeca znaju te osnovne ili evo, ipak, i ne baš osnovne informacije. Pa ipak je to njima novo poglavlje, nova borba, novi cilj… Ali jok - obavijesti nikakve još nema, poruke nema, ma bilo čega. Valjda slijedi ona: Kako ćemo? Ama la’ko ćemo?

Nije ovo svima neki golem problem i panika, ali s druge strane mnogima je baš ta neizvijesnost briga, jer manji razredi, npr. mališani koji kreću u prvi razred i neće ili ne mogu ići u produženi boravak radi bilo kojeg razloga - moraju imati isplaniran boravak negdje i s nekim, pa i taj neko treba znati raspored, prilagoditi se, organizovati sve…

I tako, nedavno u parku su i moja djeca sa svojim ekipama, igraju se i neka nana ih pita da li se raduju školi, jesu li spremni? Djeca odgovoriše da se najviše raduju drugarima i druženjima, a da nisu spremni jer ništa još ne znaju. I nije laž, ne znamo ni mi, ni oni.

Sjedila sam u bašti blizu tog parka i stvarno pomislih kako se sistem baš brine i onako jako trudi da djecu na vakat obavijesti, da znaju “neke gluposti”, da mogu da se dogovore kad tačno i gdje da se nađu sa ekipicom, pa da zajedno idu do škole… Ali ne znaju, jer niko ništa ne javlja. Baš logično - kao kada bi nam rekli da dođemo na posao, a da ne znamo jel’ radno vrijeme od 7,8,9 sati ili možda u smjenama. Fino me rastuži to iskreno dječije: Nismo spremni, jer ništa još ne znamo.

Sasvim normalno bi bilo da se malo ranije pošalje raspored sa potrebnim materijalima koje je potrebno kupiti, od olovke do vrste sveske, knjige… Ali ne - umjesto na vrijeme i lagano, to sve slijedi, ne 5 do 12, nego u 12 i 5 i onda kreću gužve, nervoza, svađanje u knjižarama, nestašica, naručivanje, čekanje… Nije ovo ništa baš novo, svake godine je manje više tako, ali valjda uvijek pomislimo da će biti bolje. Međutim, nikad i nimalo! Evo maloprije djeca pitaju jesam li išta saznala. Ništa još djeco, “ima vremena”. Ali hajde, dobro je, samo nek’ se ne puca! Ne znam pikaju li se šavovi?