Veliki pozdrav dragi čitaoci, vaš najdraži Plenum babuka je tu sa novom kolumnom. Neki dan mi se desilo nešto što sam mislio da mi se nikada neće desiti, no desilo se. Da vas odmah umirim, nije ništa strašno, ali eto, dovoljno me iznerviralo i okupiralo da će to biti tema ovog teksta. Ne radi se o propalom koncertu, sudaru ili, ne dao Bog, zdravstvenim problemima: riječ je o komičnoj situaciji koje me je i malo sramota. Svi se sad pitate, pa dobro čovječe šta je bilo, čemu ovo objašnjavanje… hajde reci više!? Znate da svaka dobra priča mora imati fin uvod koji čitaoca drži u neizvjesnosti i napetosti. No u pravu ste! Da ne dužim više, pređimo na stvar. Ono što mi se neki dan desilo je da sam prvi put u životu propustio let. Znam da ste sad razočarani i da želite prestati čitati, baciti mi unfollow i otvoriti TikTok, ali to je samo prvi dio priče. Zato vam savjetujem, nastavite čitati, jer kako kažu portali, ono što se desilo poslije šokiralo je mnoge.

Bukirao sam redovni Wizz Air let od Tuzle do Memingena za srijedu ujutro. Kao uvijek, rezervisao sam svoj kombi prijevoz od svoje kuće do tuzlanskog aerodroma i tu dolazimo do prvog problema. Računajući otprilike koliko mi treba do aerodroma, rezervisao sam vožnju na vrijeme, no ono što ja nisam uzeo u obzir je da vozač kombija pored mene kupi i druge putnike zbog čega je došlo do kašnjenja. Sve mi je postalo jasno kada su saputnici rekli da oni svi idu na let za Dortmund koji je sat vremena nakon mog. Tako je moja nervoza prerasla u razočarenje i shvatio sam da od leta nema ništa. Brzo sam počeo da radim na planu B. Na letu za Dortmund više nije bilo mjesta i jedina opcija mi je bio let za Beč koji je zakazan poslijepodne. To znači da bi mogao doći u Beč avionom, a ostatak puta do Nirnberga vozom. Na put sam krenuo u 5 ujutro i ako sve prođe dobro po novom planu, kod brata u Nirnbergu bi trebao biti kasno navečer. Isto toliko bi mi trebalo da sam krenuo na put sa autom, ali to je sad samo dodatno nerviranje. Biće ovo dug dan.

Pošto sam do leta imao par sati, sjeo sam u taksi i krenuo kod matere u Tuzlu. Cijelim putem sam se smijao, klimao glavom i ponavljao: ne mogu da vjerujem da mi se ovo desilo, a onda pomislio ko zna zašto je ovo dobro. U svemu sam počeo tražiti lekciju. Možda će se kao u filmu Final destination, avion srušiti, a ja biti jedini preživjeli jer se nisam ukrcao. Možda na ovom drugom letu za Beč dođe do otmice i moj zadatak će biti da to spriječim? A možda će se ovaj let za Beč srušiti i moja sudbina je da stradam sa tim putnicima? Možda bi me njemački carinici iz nekog razloga vratili sa granice, a Bog me ovako šalje preko Austrije koja to neće učiniti? Ili ću možda na ovom drugom letu, ili u vožnji vozom, upoznati neku bitnu osobu koja će mi promijeniti život? Možda nekog bogataša sa kojim ću pokrenuti novi biznis i obogatiti se? Možda ću upoznati prelijepu ženu zbog koje ću ostaviti suprugu, kćerke i nikad se više neću vratiti u Bosnu? “E sad ga pretjera”, pomislih i nasmijah se zaboravši da sam u taksiju.

Nakon pola sata stižem u stan kod mame koja je već na stol iznijela hranu. Prepričavam joj cijelu priču, i naravno, sve svaljujem na prijevoznika. Majka samo klima glavom i ponavlja “Ma šta ćeš, tako je kako j!”. Nakon kafe sa mamom, opet se pakujem i ovaj put krećem na aerodrom dva sata ranije. Kroz prozor vidim kako počinje kiša i pomišljam kako bi bilo sjajno da avion zbog lošeg vremena ne poleti. To bi bio finalni znak da se trebam vratiti kući.

Ponovo na aerodromu provjeravam plan letova: avion za Beč polijeće na vrijeme. Prolazim check in, sjedam na klupu i vadim mobitel. Na portalima nema vijesti o srušenom avionu za Memmingen, znači prva opcija otpada. Nisam toliko bitan da budem jedini preživjeli putnik i „Final destination Bosnia“ ipak nećemo gledati. Dobro, ostaju nam druge opcije. Na moje iznenađenje, let za Beč nije pun, sjedim sam u redu i mogu fino da se pružim. Međutim, na letu primjećujem neke sumnjive face i već vidim kako jednog po jednog davim sa kaišem za pojase. I samo što sam to pomislio, avion počinje da se trese. Opa, možda ćemo ipak svi da izginemo. Turbulencije postaju sve jače i u jednom trenutku stvarno pomišljam da bi se mogli srušiti. No, nakon par minuta pilot gasi svjetlo za vezanje i let nastavlja bez treskanja. Likovi na koje sam posumnjao su zaspali i to mi nije jasno. Kada misle oteti let? Možda pred samo slijetanje? Već vidim naslov na Klixu: Reper Frenkie spasio putnike leta i sam savladao otmičare! Prejako. Na slici ja i Željko Komšić koji mi kači zlatnog ljiljana na prsa. Znam da se taj orden daje samo borcima, ali za ovu priliku su izmijenili pravilnik i po prvi put ga dobija reper! Čak su i komentari na članku pozitivni i svi mi mi čestitaju. Moju maštu prekida zvuk točkova koji se spuštaju pred slijetanje. Šteta, ništa od otmice i spašavanja, a baš sam bio spreman!

Na bečkom aerodromu brzo prelazim pasošku kontrolu i spuštam se na perone. Karta do Nirnberga će koštati više nego avionska karta do Beča… sjajno! Ali to nije sve, vožnja će trajati 5 sati. Ma daaaaj! Kupujem jeftine slušalice jer znam da će mi trebati. Tješim se da je putovanje vozom opet bolje od autobusa; nema krivina, možeš prošetati, popiti kafu i kroz prozor posmatrati grafite na zidovima, podvožnjacima i industrijskim halama. Usput malo slušaš muziku, gledaš film ili neki podcast i put začas prođe.

Na Njemačkoj granici ulaze carinici i pregledaju dokumente. Momak koji je sjedio na klupi do moje, ugledavši moj bosanski pasoš, započe razgovor. „Nas uvijek pregledaju je l’ de?“. “Jašta brate, odakle si ti?” Tako poče naš lagani razgovor. Damir je rodom iz Bosne, živi u Sloveniji, no sada ga put šalje u daleki Rostock. „Uh“ izgovori iskreno, znajući da će cijelu noć provesti u vozu. U tom trenutku pomislih, pa to je to, sve ovo sa avionom se desilo kako bi upoznao Damira. Sad samo moram skontati zašto i šta nas povezuje. Damir radi kao menadžer u luksuznom hotelu gdje borave bogati Nijemci i Skandinavci. Nisam nikada bio u Rostocku, znam da se grad nalazi na sjevernom moru, ali ne bi mi nikada palo na pamet da pored Jadrana tamo ljetujem. Samo Švabama to može biti zanimljivo. Oni kad je 20 stepeni trče napolje kako bi se sunčali i ponavljali “Jao, kako nam je lijepo vrijeme danas!”. Ubrzo shvatam da je Damir dobar lik, ali ne vidim nikakvu poveznicu, niti mislim da ćemo se ikada opet sresti.

Ubrzo se na ekranu iznad vrata pojavljuje Nirnberg Hbf i ja lagano pakujem stvari u ruksak. Pozdravljam Damira i za kraj bacamo selfie. Primjećujem da me umor obara i toliko sam iscrpljen da mi se povraća. Srećom, brat dolazi po mene i zadnju dionicu prolazim u autu. Sav iscrpljen i pomalo razočaran liježem u krevet. Nije bilo holivudskog scenarija koje sam zamišljao. Ništa od pada aviona, otmice i poučne lekcije. Proveo sam običan dan u putu i nije se desilo ništa spektakularno. A onda se u sekundi sjetih mame i našeg ručka. Možda je sve ovo zbog nje? Možda je ona prosto poželjela sina, a Bog joj omogućio da me vidi i da se uz ručak i kafu ispričamo? Stara, stara, sve je ovo znači tvoje maslo...