Dževad Mahmutović je u jednoj rečenici ogolio nešto što se godinama osjećalo, ali se rijetko izgovaralo tako brutalno: “Čobani neka čuvaju stoku, mi školovani ćemo voditi državu.” Ovom rečenicom on nije uvrijedio samo “čobane”, nego i sve one koji sebe još uvijek naivno uvjeravaju da u ovoj zemlji imaju ikakvo političko dostojanstvo.
Jer, hajde da stvari nazovemo pravim imenom: u bosanskohercegovačkoj političkoj eliti odavno postoji duboki prezir prema “običnom narodu”. Seljak, povratnik, radnik, čovjek sa sela – oni su dobri kad treba napuniti miting, donijeti glas, pojaviti se u TV kadru sa zastavom. Ali kad progovori Mahmutović, sav taj sloj društva odjednom postaje “čobanska masa” koja treba da se drži svoje štale, dok “mi školovani” krojimo sudbinu države.
Ironija je brutalna: stranke koje decenijama politički žive upravo na leđima tih “čobana” danas kroz svoje kadrove šalju poruku da je narod tu da šuti, radi i glasa – ali nikako da odlučuje. Oni u kravatama i odijelima su, eto, “ozbiljni i školovani”, pa valjda po prirodnom pravu imaju monopol na vođenje države. Narodu ostaje da čuva stoku i da se nada da će “gospoda” iz vlasti bar ponešto ostaviti i za njih.
Posebno je zanimljiv odnos između ove izjave i javnog distanciranja Bakira Izetbegovića. On je poručio da je Mahmutović odluku donio samovoljno, mimo stranačke direktive, i tako ga praktično žrtvovao da opere ruke i zaštiti stranku. Mahmutović je ostavljen sam, proglašen usamljenim igračem koji je “pretjerao”. Ali kad taj isti Mahmutović nakon toga govori o “čobanima” i “školovanima koji će voditi državu”, teško je ne postaviti neugodno pitanje: koga sve on zapravo smatra čobanima?
Ako su “čobani” svi oni koji nisu dio uskog kruga “školovanih” koji će upravljati procesima, onda ta etiketa ne stoji samo nad glavama anonimnih birača iz sela i malih gradova. Onda se ona opasno približava i dijelu stranačkog vrha. Da li je u toj Mahmutovićevoj hijerarhiji “čoban” i onaj lider koji ga se javno odrekao, glumeći da nema nikakve veze s njegovim postupcima? Da li je “čoban” svaki stranački funkcioner koji još vjeruje da reprezentira narod, dok istovremeno šuti na ovakvu retoriku?
Naravno, Mahmutović nigdje ne kaže: “Bakir je čoban”. To je politička interpretacija, ali sasvim legitimna kao novinarsko pitanje. Ako već uvodi podjelu na one koji čuvaju stoku i one koji vode državu, onda je potpuno opravdano pitati – na kojoj strani te podjele su danas Izetbegović i njegovi ljudi? Jesu li oni doista dio “školovane elite” koja odlučuje, ili samo politički menadžeri koji povremeno, kad zagusti, žrtvuju jednog “školovanog” da bi uvjerili “čobane” da sistem još uvijek ima moralnu crtu?
Suština ove priče nije u jednom bahatom citatu. Suština je u tome što ova rečenica savršeno sažima odnos političke kaste prema ljudima koji im pune glasačke kutije. Godinama se ljudima priča da su “branitelji države”, “stub društva”, “pošten narod koji zaslužuje bolju vlast”. A iza zatvorenih vrata, očito, mnogo je lakše reći: neka čobani čuvaju stoku, mi ćemo voditi državu.
Problem za Mahmutovića i njegove istomišljenike je u tome što “čobani” danas više nisu isti kao prije dvadeset godina. Imaju internet, društvene mreže, pametne telefone. Mogu vrlo jasno vidjeti ko im se obraća s govornice, a ko im se ruga iza leđa. Mogu čitati citate, slušati snimke, gledati kako se isti oni koji ih zovu “čobanima” utrkuju da se predstave kao njihovi najveći zaštitnici.
Zato bi možda najpoštenije bilo da se napokon ukine lažna romantična priča o “narodu i njegovim predstavnicima”. Ova izjava nam je vrlo otvoreno rekla kako nas dio političke elite stvarno vidi: kao sirovu masu koju treba držati u toru i povremeno izvesti na izbore. Sve ostalo je posao za “ozbiljne i školovane”. Ako se već govori tim rječnikom, onda je vrijeme da “čobani” preispitaju koga i zašto još uvijek puštaju da im “vodi državu”.
