Koliko tuge je dovoljno? Koliko je previše?

U redovnim vremenskim razmacima budimo se iz hibernacije samo da bismo ponovo saznali kako smo dio sistema koji nas polako, metodično ubija. Odradimo svoju šokiranost profesionalno, kao da smo plaćeni za nju, i nastavljamo sa životima koji se, kako se uvijek ispostavi, ne vrednuju više ni od izostanka obične provjere.

Od tobožnje provjere tehničke ispravnosti do provjere vlastite samosvijesti.
Pa se opet, iznova i bez otpora, vraćamo u učmalost.
U nastavljeno pristajanje.

Sve što se nudi — uzimamo. Bez pogovora.
Gunđamo, naravno. To nikad nije bilo suvišno. To nam je mentalitet. U gunđanju smo šampioni. Ali u rješenjima smo uvjerljivo na samom dnu ljestvice ljudskosti.

I najgore od svega — odbijamo priznati da smo se u to pretvorili. U besmislene mrgude koji melju opravdanja vlastite nemoći. Oni koji znaju, koji još imaju svijest o tome gdje smo stigli, već su se umorili od podsjećanja okoline na onu famoznu rezultantu bivstvovanja — odgovornost.

I šta sad?
Pa, ništa.

Odgovorni će šutiti i trpiti NEZADOVOLJSTVO za koje znaju da, još barem od Denisa, ima sve kraći vijek trajanja, i da će nestati sa prvom sljedećom viješću o „važnosti krvi i tla“. Do sljedeće žrtve. Do sljedećeg ritualnog oplakivanja.

Osim ako ta žrtva ne budeš upravo ti.
U tom slučaju suza biti neće.

Jer mrtvi ne plaču.