Kroz svoju dugu historiju građani ove naše "lijepe" zemlje su stalno klečali. Padali na koljena brojnim ličnostima i brojnim kolonizatorima. Nekako smo navikli na to. Reklo bi se da nam je u krvi to. Tokom historije ne znam da li smo išta naučili. Ko sam ja da sudim? Samo jedna osoba od 23 godine.

Klečali smo i padali na koljena mnogima. Od Turaka koji su nam okupirali državu pa do Austro-Ugarske koja je bila ništa drugo do jedan malo očigledniji kolonizator koji je i dan danas ostavio svoje korijene u ovoj zemlji. Sa Turcima smo probali svoju državu, ugasili su nam ustanak. Opet smo klečali, padali i molili se samo da nas neko ne dira. Sa Austro-Ugarskom smo vidjeli gdje smo i šta smo. Ako išta bili su očiti i javno nam govorili šta će sa nama uraditi. Svoje korijene su ostavili u bankama zbog kojih smo i dan danas njihovi robovi. Raiffeisen kao najočitiji primjer robovanja. Ziraat isto donekle, samo što važi za Tursku.

I dan danas klečimo i molimo - da se ne zapuca. Ništa se nije promijenilo. Gledamo samo da nas niko ne dira, nismo kukavice da pače, hrabri smo mi ljudi. Mentalitet nam je takav. Pogurujemo se svima, pa i sebi samima. Trenutno? Od Dodika i njegovog režima, drugi se pak boje Bakira i njegovog režima. Klečimo i šutimo dok nam Jablanica strada, dok nam motori uzimaju živote nedužne djece i dok svakodnevno neko sebi oduzme život jer misli da ga nije vrijedan. Isto tako, "Nismo mi robovi" kada je u pitanju za druge nešto učiniti. Turska koja nas je unazadila decenijama, ne davajući nam našu državu, raznolikost zemlje, danas je ponosna jer ima svoga roba zvanog Bosna i Hercegovina.

Zemljotresi, poplave, bilo šta da se desi kod drugih. mi smo prvi da pomognemo. Neka, lijepo je to. Ali, zar malo sebe ne zanemarujemo i previše dajemo drugima umjesto sebe da gledamo? Jesmo li dosta davali drugima i pričali o drugima a svoju državu zanemarili? Zar nas Srebrenica svakog 11. jula mora podsjećati na to?