U sklopu ove teme, razgovarao sam sa psiholginjom i sociologinjom Edisom Demić.
U nastavku pročitajte njeno mišljenje na ovu temu :

"Pisanje grafita u javnom prostoru, posebno u sredinama sa složenom društvenom i historijskom pozadinom poput Mostara, Stoca i drugih gradova u BiH može se razumjeti kao spoj individualnih psiholoških potreba i kolektivnih društvenih narativa. Iz perspektive psihologije, grafit često predstavlja pokušaj pojedinca da postane vidljiv i priznat. On ili ona ostavljaju svoj trag, svoju poruku. Oni su važni. Kada ljudi, a naročito mladi imaju osjećaj da ih institucije, politika ili zajednica ne čuju, zid postaje alternativni medij komunikacije. To je prisutno širom svijeta. Poruka ispisana bojom može biti jednostavna, ali njena funkcija je snažna: potvrditi vlastito postojanje i ostaviti trag.
U razvojnom smislu, grafiti su često povezani s potragom za identitetom. Adolescencija i rana odrasla dob obilježene su pitanjima pripadnosti, vrijednosti i mjesta u društvu. Pisanje simbola, imena grupa ili teritorijalnih oznaka, klubova za koje navijaju kao npr Velež i Zrinjski omogućava autoru da definiše ko je i kome pripada.

Sociološki gledano, u kontekstima gdje su društvene podjele izražene, identitet se lakše gradi kroz razlikovanje od "drugih" . Zid tada postaje prostor na kojem se vizualizira granica između "mi" i "oni" .


Grafiti također mogu biti način emocionalnog pražnjenja. Frustracija zbog nezaposlenosti, političke stagnacije, osjećaja nepravde ili odsustva perspektive može se pretvoriti u kratku, često provokativnu poruku.

Psihološki, to je oblik ventiliranja napetosti - brži i dostupniji od dijaloga, institucija ili formalnog aktivizma. Iako takav čin može izgledati destruktivno, on u osnovi govori o potrebi osobe da bude saslušana i da njene emocije dobiju javni prostor.
Kada je riječ o nacionalnim ili političkim grafitima, socijalna psihologija upozorava da oni ne moraju nužno biti izraz duboke, lične mržnje autora. Vrlo često se radi o učenju po modelu, mladi usvajaju poruke koje dominiraju u porodici, medijima ili navijačkim i političkim okruženjima. Ponekad je važniji efekat koji će grafit proizvesti nego stvarno uvjerenje osobe koja ga piše. Provokacija, izazivanje reakcije i sticanje statusa unutar vlastite grupe mogu biti snažniji motivi od ideologije.

Takvi grafiti mogu služiti i kao performativni čin, način da se demonstrira lojalnost, hrabrost ili pripadnost. Što je poruka oštrija, to može donositi veći simbolički kapital unutar određene zajednice. Autor time dobija osjećaj moći i uticaja, jer je uspio pokrenuti emocije i pažnju drugih, čak i ako su te reakcije negativne.

Na kraju, grafiti nam uvijek govore dvostruku priču: o pojedincu koji ih piše i o društvu koje ih proizvodi. Kada zidovi postanu glavno mjesto komunikacije, to često znači da formalni kanali dijaloga nisu dovoljno otvoreni ili dostupni. Oni mogu ukazivati na osjećaj isključenosti, nerazriješene konflikte i snažnu potrebu za pripadanjem i priznanjem. Razumijevanje tih poruka ne znači opravdavanje njihovog sadržaja, ali jeste prvi korak ka pronalaženju načina da se energija koja stoji iza njih preusmjeri u konstruktivnije oblike izražavanja."