Nema bola nigdje k'o u Bosni.
U Hercegovini tek.
Kako li je fino doći u Zoke na kafu, sa Aljošom, Petrom - prava idila naše multikulturalne BiH.
Toliko ljepota u njoj, toliko topline i toliko predivnih ljudi.

Svaka čast pojedincima koji vrijedno rade da ovu državu učine boljom.
No, gdje smo to svi mi, kolektivno?
Žene nam pobiše.
Starce zapališe.
Djecu napastvovaše.
Kuće nam kamenolom izlomi.
A mi?
Ma puna nam usta Bosne bola.
Jedna si jedina!
Rumuniju dobišmo, stotinu i jedna objava patriotizma.
Da smo d'o Bog d'o i tu Austriju...

Nemaju ni dvije sedmice da nam ženu ubiše, mi šutimo.
Poneko okupljanje i kraj.
Jablanica nam zjapi, pomene se između redova.
Droga, kriminal, korupcija nas ubiše pred očima a nama kao da je svejedno.
Policija koja nam djecu vrbuje - mi šutimo.

Kada smo to iznijeli neku inicijativu da se osobama sa posebnim potrebama naprave prilazi u institucijama koje to nemaju?
Kada smo se svi digli da napravimo masovni protest i kažemo da ne može više ovako?
Djece nam sve manje i manje.
Mislite, njemački se u osnovnoj bira tek tako?
Aha, malo morgen.
Pripremaju se djeca za Njemačku.
Malo radimo da ovu zemlju činimo ljepšom, odnosno da napravimo neke promjene.
Kao da su nam okovi iznad vrata.
Kada smo istražili nešto u politici i pokušali doći do riješenja i odgovara?
Kada smo prijavili smeće na Fortici, Bjelašnici, Vlašiću...?
Pokradoše nam ovu državu a mi šutimo.

Je li strah?
Strah da će nam banke povećati kamatu ako smo na protestu?
Strah da nećemo dobiti tih 900 - 1000 KM plate za koju život dajemo?
Strah da će nas izbaciti sa fakulteta?
Ili nešto četvrto?

Odgovore ne znam.
Ne mislite da sad pljujem po BiH, naprotiv.
Želim isto što i Vi, da se neke promjene pokrenu.
Da se podjele zaborave i da ne bude čudno što Ante ili Marko igraju za BiH.
Nek nam je sretan Dan, domovino.
Bolje dane ćemo sačekati, dok lažne patriote ne pređu iz riječi u djela.
Do tada nam ostani prkosna i ponosna.