Vruće je, prevruće, ali imamo razne načine da se rashladimo, od tuširanja, kupanja u prirodnim ljepotama ili bježanja u prirodni hlad, do ventilatora, klime, hladnog pića, nekog voća… i nije da nam sve to ne pomogne i ne olakša, ali opet kukamo, žalimo se, ma umiremo od vrućine, znojenja, borbe za zrakom kad je sparina... Istina, jedna sam od tih koji ne vole i ne podnose vrućine, pakleno vrijeme i sparinu, dok nekome jednostavno godi i to je ok.

Problem je kada nam se desi momenat da nam bude krivo kad se na nešto požalimo pa se osjećamo loše, a to se svima nama često dešava. Moj primjer je od maloprije, kada sam vidjela neku sliku vatrogasca koji obavlja svoju dužnost bez mogućnosti da tokom rada ima bilo koju olakšicu koju navedoh na početku. Na poslu je, na terenu, gasi vatru u vatri. Bori se sa i protiv mnogo toga, a sve to traje i još rizikuje život u svakoj intervenciji.

Vatrogasno odijelo je teško oko 45 kilograma! Ljudi nose pola ili više od pola težine svog tijela, a meni evo srklet stvaraju samo potkošulja i sorc…
Njima je uvijek teško, ali evo pišem u jeku ljeta, pa dodatno razumijevanje prema njima.

Da, svaki posao je težak na svoj način, psihički, fizički ili sve to u paketu, ali ipak ima onih poslova koji svakim danom donose tegobu, brigu, rizik… Rizik da li će preživjeti?! U ovoj kategoriji su i rudari. Jedni se bore s vatrom na zemlji, drugi s mrakom i hladnočom u zemlji. I nikada ne znaju da li im je to posljednji odlazak na teren ili u zemlju. Opet kažem, svaki posao nosi odgovornost, stres i neke brige, ali neki zaista prosto prednjače u tome.

Pišem i znojim se, jer je pretoplo, ali ne želim iskoristiti nikakvu olakšicu, iako tako nikome ne pomažem - ni sebi, niti vtrogascima i rudarima… Ne, ne kažem da smo krivi jer se oni bave tim poslovima i da treba da mi ispaštamo ali eto jednostavno su mi bili inspiracija da se sljedeći put znatno manje nerviram i srkletim. Trebam i želim samo pomisliti upravo na njih. To je najmanje što mogu.

Oni rade za sve nas. Ne rade nešto samo za sebe, kao mnogi drugi koji upravo njima ne daju redovnu platu, dovoljnu platu, neke nagrade, zahvalnosti, podsticaj, ma bilo šta da se osjete korisnim i cijenjenim koliko zapravo i jesu, nego im još otežavaju kao da ima potrebe za tim - od (ne)opreme, do (ne)uslova. Oni su heroji i žive legende. Hvala im, mada od toga nemaju ništa. Divim se i nadam se da će nekada neko biti zainteresovan za njih i da sve ono što mogu omoguće da makar malo lakše i sigurnije obavljaju svoje poslove. Svoje, a za sve nas!

Teško je i bilo kojem drugom radniku koji je vani, na golom sucu, od dostavljača, građevinara, higijeničara, raznih majstorluka, ali evo, vatrogasci i rudari su ipak na početku ljestvice. Ne kao ocjena i umanjena vrijednost drugih, nego cjelokupna slika njih, posla, opreme i neopreme, uslova i neuslova, plate i neplate…

Koliko njih sada gase požare, silaze u jame… A, meni vruće i srklet jer mali pramen kose mi strši po vratu…

Njima svaki dan novi “izazov”, nova “avantura”, nikada poznato i rutina. Eh, da sam neko ko može da ovako nešto promijeni na bolje…