Sin trenira fudbal. Zaista želi, voli, uživa, uči, trudi se… Ne radi to jer neko iz društva trenira, pa eto da ide i on. Jednostavno, loptu ganja otkako je prohodao/protrčao. Ne znam na koga je što se tiče tolike ljubavi prema fudbalu i volje da se max druži s loptom, jer ćaća mu k’o da dvije lijeve noge ima, ali eto, valjda genetika ima neke načine da dijete “povuče” taj gen od nekog tamo daljeg koljena što se kaže.

Nikada mu nije dosta i nikada mu fudbal ne dosadi. Evo upravo izvodi neke karafeke u sobi - nakon cjelodnevnog turnirskog dana. S jedne strane mi je drago što tako odgovorno, ozbiljno i s ljubavlju trenira i bori se, iako je to obaveza koja i roditeljima diktira vrijeme jer nisu samo treninzi u pitanju, nego turniri, prijateljske utakmice, lige… S druge strane, mišljenje i stav kojeg se držim je: Sine, naše je da redovno plaćamo što treba i da te isto tako redovno vodimo na treninge i onda kada nismo baš raspoloženi i kada nas glava boli i kada vrijeme nije idealno, a tvoje je da daješ max od sebe sve dok ti to budeš htio i želio. Na silu ne želimo ništa, nemoj ni ti.

Dogovor se poštuje - trening se baš rijetko izostavi, dobar razlog/povod mora biti, tekme i turniri se ispoštuju, liga isprati… Dolazim do momenta kada (samo na trenutak) pomislim da sam nemajka?! Zašto? Pa valjda jer ne skačem sa stolica, ne mašem rukama u raznim smjerovima, ne psujem, ne derem se, ne govorim da moje dijete lomi noge drugoj djeci, da gazi, čupa i vuče za dres, ne nosim transparente gdje veličam sina… Sjedim/stojim, gledam. Ok, mogu imati rekaciju da mi je nešto žao ili drago, ali sasvim normalno bez da posljedice osjete i drugi u rasponu od 50 metara. Valjda se dijete više voli ako se roditelj jače dere, nervira, udara nogama, psuje… Među “jačim” momentima su oni, kada dijete da gol ili obori drugo dijete, uleti klizeći - pa slijedi: Bravoooo! To sine moj! Moooj sin! Tako je šampione! Ljubi majkaaa! Druga je tema što se takva navijanja trebaju izbjegavati, jer nema svako dijete majku! A ako se to izbjegne, sigurno ne ispaštaju djeca koja imaju majku. Ali ko o tome razmišlja kad udari adrenalin dok šampion prilazi terenu koji samo njega čeka!

I očeva ima, moram reći svakakvih, ali majke… Mi smo posebna vrsta stručnjaka koje u životu nismo šutnule loptu, ali urođeno nam je da sve znamo, da mi objasnimo, skrenemo pažnju, kažemo šta i kako tačno treba. Djeci, treneru, sudiji… Znamo sva pravila prije pravila. Evo kažem mi, iako zaista nisam u tom timu eksperata. Ma komedija.

Priznajem da sam radije nemajka jer hoću da vodim dijete na treninge i tekme i da budem sretna ako se zabavi, izigra i ne povrijedi. Da budem sretna i kada da i kada mu odbrane gol. I kada izgubi i kada pobijedi. Bez lekcija, bez ljutnje, pametovanja i blaćenja drugih ekipa. Ekipa koje čine djeca. Istina je da najbolji prijatelj, ali i najgori neprijatelj može biti roditelj. Svjesno ili ne… Važno je, da, pored toga što voli fudbal, dijete da sve od sebe koliko zna i može, a sve ostalo nije do njega. Niti do roditelja. Ko ima iskustva, zna o kakvom ponašanju se radi.

Nije ok da se dijete poprijeko gleda, pokazuje rukama da nije normalan, prijeti kako će ozbiljno popričati u autu i kući kad se tekma završi i sl. To je stres koji djeci ne treba, a koji, učeći od roditelja prenose na drugu djecu na terenu. Misle da je normalno deranje i vrijeđanje i onda samo tako nastave. Fascinantno je kako večina misli da su im sinovi Ronaldo, Džeko, Mbappe i mnogi drugi.

Valjda trebamo biti sretni što je dijete zdravo da igra, zadovoljni jer radi ono što voli i ponosni jer završi bez povrede. Ali ne, kod mnogih slijede lekcije, “ubijanja” djece u pojam, poređenje i ismijavanje i to od sopstvenih roditelja! Ovakve situacije su zaista učestale. Evo danas je bio turnir, sin i ekipa prošli grupnu fazu i dalje ne, ali su dobili bravo za trud, nabacili im peticu i rekli idemo dalje. I mi i oni.

Moj uspjeh je kada vidim da razgovor “pije vode” i kada moje dijete priđe drugom djetetu da pomogne ako je pao na terenu, da pruži ruku ako je pogriješio, da čestita na kraju tekme bez obzira na rezultat, da iz svoje flaše prespe vodu ako je nekome nestalo, podijeli cokoladicu koliko god mala bila… Treniram ljudskost koliko god mogu, jer i u tom fudbalu je to bitno i potrebno. Kao u svemu. I ne kajem se, niti ću to mijenjati. Ne, jer i kad izgube, ne dolazi pognute glave i sa strahom prema nama. A često se vide djeca koja baš tako rade, nažalost. Tada roditelji ne sačekaju dijete, nego idu brže ispred, ljuti, uvrijeđeni, poniženi, razočarani… Ma da vam pravo kažem, to je onaj osjećaj kada pomislite i kažete fuj. Da ništa ne uljepšavam. Tada dijete sigurno ne zaplače radi tekme… Mnogima je to sitnica i misle da tako jačaju dijete, ali realno, jedino što jačaju jeste želja da dijete odustane, smatra se lošim, beskorisnim, slabim…

Podrži, daj savjet i budi tu kao oslonac, a ne kao teret, strah, stres… Ako bi gore navedeno bilo pravilo - ja bih bila lider nemajki. I to ponosno!