Tragah za mjestima gdje mi zvukovi odgovaraju. Intrigira me tišina, mada je često miješam s mirom, volio bih njome bolje upravljati. Em se prožima svuda, em je toliko krhka da je glas jedan može uništiti. Ovih dana baš i ne nalazim tišinu ni u jednom ćošku gdje zađem. Ipak je Sarajevo Film Festival u toku, pomahitnali grad zelenaši koji traže opravdanje novom sprovodu, mladići zeleniji od trave na Koševu, a mlade opasnije od korone u vrhuncu. Svaki glas nagovještava heftu apsolutnog haosa na nadomak ludila. Ja se pitam gdje li su bili sedmicu ranije i gdje će biti sedmicu kasnije. Ova je sedmica kao tampon-zona, kao viza za džehenem ili džennet.
Ja u mom điru, kao i uvijek, od Skenderije do Vijećnice, plus minus kojih stotinjak metara. Razgovori se baziraju na filmsku produkciju, srebrno platno i konzumaciju opijata. Ja tražim tišinu, al’ nađoh išaret koji nagovještava kraj nje za sva vremena za mene. Nije čudno što sam se zacopao u djejicu, koja je najveći neprijatelj tišini.
Prepoznah oscilacije vlastite frekvencije na njezinom setu. I rezoniralo je u meni dublje nego ranije. Ispratit ću ja još neki njezin set, ne dođe li mi na noge, ali potenciram da se preklope naši đirovi, jer ako su se jednom, mogli bi opet. Dok to prizivam, kako kaže moja sister, moguće je.
Svi umjetnici traže da ih neko prepozna, to nam je kroz kosti protkano.
-Što sam zapeo?
Na neku dj-icu koju sad trebam impresionirati da bi me uopšte pogledala? Pa prvenstveno jer, kad je ugasila sve zvukove na setu, osjetio sam njezin dah. Prošao je kroz mene kao kroz svoju baštu, odjeknuo je čitavim podijem kada sam i vrisnuo.
Pa me ne dotiče što je vjerovatno još jedan novi Sizifov zahvat – u njima sam oduvijek bio vičan. Jer kada bih na trenutak mogao učestvovati u njenom điru, osloniti se na to da bi ona mogla sljedeće sedmice ostati u mom, vrijedilo bi mojih dumina. Ne mogu nikome ja objasniti da, po mom, već vrijedi.
Sami čin njezinog bivstvovanja u meni rezonira da je ne mogu zanemariti – morao bih svoje napore kanalisati u to da je zanemarim, jer toliko elegantno pripovijeda svoj život kroz ritmičke poštapalice. Jasniji su mi njezini basovi i udaraljke nego materni moj jezik.
Veo buke biše sa mene svrgnut, na njezino mjesto niti je tišina, već smiraj – haotično nekontrolirani smiraj. Prije bijaše tiho, ni traga ni glasa. Ne ponovilo se.