Stupam, tapšem bez ritma u mjestu – sinhronicitete fatam ko šinteri kerove.
Ne bijah prije ovoliko uznemiren.
Je li mir onda taj kojeg sam pozvao u sedam na noge da mi dođe?
Pozvao sam ga.
Hoće li se uljuditi i pozivnicu prihvatiti,
ili će me ponovo zaobići, i bez mene nastaviti putanju?

A njime sam samo htio ispuniti jedra – mir, miran, misaona imenica, daleka.
Ni u spoznaji promjene nemam mira.
Jel’ nastavljaš po svom, ili bi tu, na kiši, u sedam, na pozorišnom trgu, mirno došao onako kako ti to samo znaš?

Odgovore sam našao – odnosno, njih sam tražio.
Našao sam opravdanje.
Opravdala si moje odsustvo u tvom životu – udala si se.
Nisi imala strpljenja.
I sada se možemo j*bat i ti i ja.

Impresije su zlatne prilike koje dobijamo da upravo budemo taj glas koji umjesto nas govori.
Ona promjena – eh, od toga zavisi, znate već koja – ona koju želimo da vidimo u svijetu.

Dakle.
Ja nastavljam koračati svojim putem.
Put je takav, moj – da ne znam kuda trebam ići, a znam gdje završava.
Dokle vrata milosti stoje širom otvorena, moje je da tragam.
Upratit ću sve. Već sam toga dosta.

„Vidi njega, tako fin i kulturan momak.“
Dodao bih na to zapažanje samo to da izgledi itekako znaju prevariti – čudno je da u ovom slučaju to nije tako.
Rekao sam njenoj prijateljici jednu prostu rečenicu: „Samo iskreno.“

Rijedak sam specimen po pitanju podlijeganja pritiscima – sada sam saznao kako hodaju pojedine stvari.
Da postoji redoslijed odvijanja događaja.
Prioritete je najbitnije identifikovati i njih posložiti.
Prije nego se išta dalje može zakrenuti – neka parola, uputstvo samom sebi.
"Samo pravo, samo iskreno, a o tom po tom!"
Hoda sporije od mene.
Vidim je preko puta ceste.
Najlon čarape, izražena vilica – kao da je ujedala čitav život.
Osmijeh vezan dvjema tankim usnama.
Namjenski se okrećem, upitam: „Jesam li je sinoć vidio u Pehlivanuši?“
„Misliš u Petrakijinoj?“
„Ne mislim“, nasmijah se. „Sigurno sam te vidio sinoć.“

Motala je džoint – usput ga voli pušiti. Tako mi je kazala.
Nije dugo trajalo to naše upoznavanje.
Ima čovjeka.
I Selma se zove.
Prezime mi nije htjela odati.

Kako li se Selma preziva?
Trebam sad podići sviju na noge za rad tog jednog pitanja?
Ne štiti me ničega, da li to prezime treba da ulijeva strah u moje kosti?
Obilježio bih sve administrativne zgrade s tim pitanjem.
A obilježje se i ne nosi i ne ostavlja, ako nisi spreman za njega poginuti.

Hodi, hodi – daj da porazgovaramo.

Nijedan stisak, nijedan zagrljaj.
Nekoliko riječi, par proširenih rečenica, nekoliko razmijenjenih pogleda, par novih informacija.
Ali nijedan stisak.
Ni jedan prisan pogled.
Više je djelovalo kao da me sažalijeva, kao da sam došao na kraj već ispričane priče – palata već srušenih pomisli.

It’s a moment—
faster than you can say just like that.
An intrusive thought, too loud to keep in.
Recognition, from a place, a memory, an experience.
And suddenly, a reminder, a bond thinner than tape appears.
Spirits, travellers on the narrow path you yourself carve in stone.
We shift roles: anchor, then port.
Gossiping about the journey, half-thought sentences finally finding their ends.
Hoping the light shines even brighter, putting in the effort with every means at our disposal, to tell the truth of ourselves.

And the magic—it helps, when you let it be.

Jesam, malko sam te šmeknuo.
Nastavio bih tako, pomalo – ako dopustiš.
Nadi sam pustio da se prošeta misaonim reonom, prvi put bez netrpeljivosti.
Pripremao sam se.
Nešto se naučilo.
Nisam bio, niti ću biti spremniji nego što uvijek već jesam.

Nježno onda – tako je najlakše.