Posebno mi je drago kad se srce nasloni uz grudni koš,kad je neizvjestan naredni trenutak. Kao da kuca iz unutrašnjosti s porukom koja samo ima za podvuć odjek-"tu sam". Kad mi čašice u koljenima počnu s titramjem, i dok se trudim, nevješto, uzbuđenje sakriti da se ne vidi. Subjektivni je osjećaj u takvim trenutcima kao da testiram svoju fragilnost, kao da se i sam pretvorim u pitanje „Zar ovo da je to to?“. Zauvijek je u sjećanju urezana scena iz kultnog filma Green Street Hooligans, radnja filma se vrti oko nekoliko engleskih huligana i američkog novinara koji je uveden u taj svijet. Ne samo da je uveden, on tamo doživljava metamorfozu. I nakon prve tuče kada Elijjah slomi nos. Kaže dovoljna jedna tuča da čovjek u životu shvati da nije od stakla.
Ako su odnosi korist, onda je rizik, i riskiranje vrsta valute, ulaganje u sebe. Najbitnije je ponekad stati, ne često, ne uvijek, ponekad. Razmisliti! Kako će narednih penaest sekundi uticati na sljedećih sedam minuta. Birao sam one kalkulisane rizike, gdje nisam znao svaku baš varijablu, ali sam opet krenuo učoravo naslijepo. Ne bih ovo savjetovao, onda bih i druge pozivao da se osvjedoče istim rezultatima kao što i ja sam. A klonim se tuđih iskušenja kao kuge, i stvarno mislim da je to među pametnijim stvarima koju neko može za sebe poželjeti. Jedan od boljih mehanizama za propulziju u metamorfiranje sebe, to je jedan baš dobar dušman. I šta je čovjek bez barem jednog takvog?
Neko ko te, kad ti prismrdi na deset metara, tjera na razmišljanje kako da se ponovo ne dovedeš u poziciju da ti je on toliko blizu. Ne mrzi ga zbog tog, jer su oni su ogledala naša nama. A jedan istinski dušman kome se gadi sam tvoj spomen. Vrijedniji je od svakoga ko ti dozvoljava tapkanje u mjestu. Ključna je spoznaja da u tom trenutku nisi mogao nigdje drugo biti, ali ne moraš ponovo, i to je jako bitno naglasiti. Pa čak u tom pogledu može se, mada je ekstremno opasno po ego i samopouzdanje izabrati sebe za svog dušmana. Obred je to čitav, mislim i teatralan jako po prirodi, kako i ne bi bio kad na podiju haotično dispansiranih prilika odlučiš zaplesati, još sam samcat. Sam čin plesanja u haosu služi kao tampon da se ne posrne totalno, smisao u apsurdu, ali podij nije slučajno od tankog stakla. Pogrešan potez, nešto što ne možeš sakriti, jedan nesvojstven korak. Nakon kojeg kao po kazni u usporenom snimku imaš priliku vidjeti lomljenje stakla.
-Lijepo je i gledati kako se ponovo sastavlja. Kada i ognjište zamiriše.
Zanimljivo je napraviti osvrt. Deterministički posmatrano svako zato ima i zašto, bez sagledanja sa religijskog aspekta, mi imamo sposobnost koja se jel` po nekom darvinstičkom modelu razvijala zajedno sa nama. Ta da možemo podići i naštimati naše vokalne žice da izuste određene oscilacije, nekad i pojačane tonove. Pa kako je čovjek može život živjeti bez da ih ikad upotrijebi, onako kako tom mehanizmu dolikuje.
I to je rizik naravno, posrnuće potencijalno, ali stvar kod potencijala koja me je uvijek privlačila je da radi u dva smijera, do našeg je truda, cimanja.
Imao sam priliku srest drugačije vrste hodnike po svojim mislima, i ispred mnogih vrata sam zastao i potrudio se razumijeti zašto je taj prag baš tu. I kao rezultat toga- nemogućnost da se ne potrudim razumijeti. I ugašen žar dobri vjetar može rasplamsati ako to želi, al' jače je kad iskra dolazi iznutra.