Od rođenja gajio sam ljubav prema umjetnosti.
I dok su svi sanjali o punim tribinama stadiona u Banjici, ili punim stadionom madridskog Reala, moj san je uvijek bila umjetnost.

Aljoša je osoba koja mi je probudila želju za glumom, a kasnije sam i sam dobio priliku da glumim.
Uzevši u obzir da mi javni nastup ide od ruke, vjerujem kako bi bio baš dobar glumac.

No ono što me više zanima od glume jeste pisanje.
Da li je to pisanje da se izbaci emocija, frustracija ili da se opišu misli, događaji...
Plenum mi je pružio mjesto za sve to i hvala mu.
Pismene sam najviše volio u osnovnoj i srednjoj školi, prije svega jer mi je mašta uvijek razvijena bila.
Nos za detalje u pričama ili člancima, također.
Pisao sam i vlastitu priču prije par godina ali nikada nije ugledala svjetlo dana.
Sanda je osoba koja mi daje volju za pisanje, osim što tako divno piše, odličan je i motivator.
Oduvijek mi je bila želja čitati svoje pjesme i priče pred publikom.

Fotografišemo se svi, zar ne?
No to su obično fotografije sa prijateljima i obitelji.
Osim tog nosa za detalje u pričama, imao sam ga uvijek i u fotografijama.
Moje fotografije nisu nešto specijalno, ali ne odustajem od usavršavanja.

Novinarstvo me je također zanimalo.
Studiram žurnalistiku a sve je počelo sa Adijem Bebanićem i Avdom Avdićem kojeg sam sa ocem gledao kao mali na FTVu.
Tako u šali često bratu kažem da bih volio biti kao Avdo što se tiče istraživačkog novinarstva, pa da mi neko bane na kuću.
Ukratko, emisija Perspektiva mi je pomogla da pobijedim strah od kamera.