(Hej, odmah da kažem , sve što pišem ovdje je isključivo moje lično mišljenje. Ne mislim da svi moraju da se slažu sa mnom i ne mislim da je moje mišljenje ispravnije od tuđeg. Samo dijelim svoj stav jer me ta tema baš intrigira. Dakle, ako se ne slažeš ,to je sasvim okej, i to poštujem.)
___________________
Znaš ono kad se zaljubiš do ušiju, pa u nekom trenutku pomisliš “Mogao bih da je zaprosim”?
I to na nekom posebnom mjestu, u nekom posebnom trenutku. I onda dođe ideja:
,,Zašto ne na vjenčanju naših prijatelja? To je već romantično okruženje, svi su obučeni lijepo, ima cvijeća, muzike, sve je već savršeno..."
Zvuči kao filmska scena, zar ne?

Ali... Hajde da stanemo i malo
razmislimo o tome.


Kako to obično izgleda?

Ljudi to zamišljaju ovako,negdje tokom večeri, nakon što mladenci kažu ,,Da!”, dok se svi zabavljaju, smiju, plešu, neko uzme mikrofon, stane ispred svih, pogleda svoju partnericu i pita ono čuveno:
,,Hoćeš li da se udaš za mene?”
Ljudi aplaudiraju, neko se rasplače, svi snimaju telefonima, i eto , dvije proslave u jednoj noći. Dvije ljubavne priče koje se spoje.

Ali, realno ja nisam za to.

Zašto nisam za to?

Zato što smatram da je vjenčanje nečiji dan. To je dan koji je planiran mjesecima, dan koji je plaćen (i to često mnogo), dan u kojem su glavne uloge već dodijeljene , mladenka i mladoženja. To je njihov trenutak. Njihov film. Njihova pozornica.

Kada neko odluči da baš tog dana zaprosi nekog , koliko god to izgledalo kao simpatičan gest ,zapravo se skreće pažnja s onih kojima taj dan pripada. I meni je to jednostavno , pogrešno. Ne iz neke zle namjere, naravno, ali mislim da je... neukusno. Iskreno.

Zamisli da si ti u centru pažnje, svi su tu zbog tebe, i odjednom neko drugi stane na binu i svi preusmjere pogled.

I naravno da će mladenci možda reći: ,,Nama ne smeta", jer su pristojni i ne žele scenu. Ali pitanje je , da li si ih pitao ranije? Da li si siguran da im je to stvarno okej? Jer možda im ipak zasmeta kasnije. U tišini. Kad pregledaju snimke i vide da svi pričaju o tvojoj prosidbi, a ne o njihovom prvom plesu.

Ali šta ako neko to želi?

Naravno, ima parova koji baš vole ideju da se neko zaruči na njihovom vjenčanju. Nekima je to čast. Nekima je to još jedan razlog za slavlje. I to je sasvim u redu.

Ako se unaprijed dogovoriš s mladencima, ako ti oni kažu: “Da, baš želimo da to uradiš na našem danu”, i sve je iskreno onda, naravno, go for it. Nije moje da sudim. Niti želim.

Ali ako planiraš iznenadnu, nenajavljenu prosidbu bez pitanja ,to mi baš nije u redu.

(Još jednom , ovo je sve moje lično mišljenje, nemam potrebu da ga namećem drugima. Ako ti misliš drugačije, to ne znači da si u krivu. Samo drugačije gledaš na stvari. I to poštujem.)

Na kraju...

Prosidba je jedan od najposebnijih trenutaka u životu. I kao takva, zaslužuje svoj vlastiti prostor i pažnju.

Ako si već spreman da zaprosiš nekog, vjeruj mi , možeš napraviti trenutak koji će biti samo vaš. I to će biti mnogo jače, iskrenije i ljepše nego da ga ukradeš iz tuđe bajke.