Iako, da budemo iskreni, književnost i ljudskost nemaju uvijek jednak kvalitet izdanja.

Dobre knjige i loši ljude, međutim, u jednom su isti: oboje traže kraj da bi ti bilo jasno zašto su ti se našli na putu.

Dobra knjiga te pozove tiho. Ne viče s polica, ne skakuće pred tobom, ne maše koricama kao političar pred izbore. Samo stoji i čeka da joj priđeš. I kad to uradiš, već prvim pasusom osjetiš da si ušla u prostor koji ima smisla. Riječi te zagrlile, misli ti se sabrale, a u grlu ti se pojavi ono nešto — kao kad sretneš normalnog čovjeka, pa ti bude čudno. Jer normalno više izgleda kao naučna fantastika.

Dobra knjiga ne žuri. Ona te vodi, postepeno, slojevito. Predstavi ti likove koji imaju i prošlost, i greške, i dušu — sve ono što se danas rijetko viđa kod živih ljudi. Kad se navikneš na nju, shvatiš da si ušla u priču koja te mijenja, makar za nijansu.

I zato je čitaš do kraja. Polako, sa poštovanjem. Kao da se družiš s nekim ko te ne troši, nego puni.

A loš čovjek…

To je sasvim drugi žanr.

Loš čovjek se pojavi kao knjiga u kiosku — šarena korica, bombastičan naslov, a unutra… sve već viđeno. Prvo ti se učini simpatičan. Rečenice kratke, dopadljive, površne — taman da pomisliš da je štivo lagano, možda čak i zabavno. I kreneš da čitaš.

Onda shvatiš da lik ima samo dvije emocije: kad mu trebaš i kad mu ne trebaš. Sve između toga je – fusnota.

Loš čovjek nema radnju. Nema razvoj. Nema dubinu. Ako ga pitaš da objasni poglavlje, samo promijeni temu. Ako ga pozoveš da bude iskren, nađe ti zamjerku. Ako tražiš dosljednost, on glumi da je žanr eksperimentalni.

Ako se malo bolje zagledaš, shvatiš da je cijelo njegovo izdanje ustvari neka loše ukoričena zbirka izgovora. Kao da ti je život dodijelio primjerak iz najjeftinije edicije.

Ali ti i dalje čitaš.

Ne zato što očekuješ da će se radnja popraviti — nego zato što ljudi vole da dovrše priču. Volimo da zatvorimo knjigu tek kad vidimo posljednju tačku, ne ranije. Ne zbog njega, nego zbog sebe: da znaš šta si pročitala i zašto više ne želiš da se vraćaš.

I svaki put se nadaš da će možda na jednoj stranici pokazati karakter, na drugoj emociju, na trećoj mrvu ljudskosti. Ali ne. Loš čovjek ostaje dosljedan jedino u nedosljednosti.

Loše ljude čitaš kao da si na književnoj večeri gdje autor objašnjava zašto ništa u knjizi nije njegova greška. „To je tako lik napisan“, kaže on, dok se publika kiselo smješka. A zapravo — lik je on sam.

Imaju oni i to svoje „ja nisam kao drugi“ poglavlje, koje obavezno pišu svi koji su upravo kao drugi. To je dio gdje shvatiš da nema razlike između njihovog karaktera i prazne stranice — samo što je prazna stranica poštenija.

Zašto ih onda čitati do kraja?

Jer nedovršene priče najduže bole.
Jer ćeš, ako zatvoriš prerano, godinama kasnije razmišljati da li si nešto propustila.
Jer ti treba miran osjećaj da si pročitala sve — i da tu zaista nema više ništa.

Kada završiš dobru knjigu, ostane ti toplina.
Kada završiš lošeg čovjeka, ostane ti pamet.

To je zapravo jedina književna nagrada koju život dijeli bez konkurencije.

Dobre knjige ostaju na tvom noćnom ormariću, s onim sitnim preklopima na stranicama gdje si našla sebe.

A loše ljude, kad ih pročitaš do kraja, vratiš na policu — ne onu u dnevnoj sobi, nego onu u glavi gdje stoje svi naslovi koje više nikad nećeš ponijeti kući.

I prođeš pored njih ravnodušno, kao pored kioska s jeftinim izdanjima.

Jer znaš da si već sve pročitala.
I da ništa novo ne mogu ponuditi.