Koliko dana i noći je prošlo od tada? Ma nisam isti nikako. Krijem se danima,noćima pa i u snu više nisam miran. Košmari su sastavni dio noći. Budim se. Ne znam ni sam zašto. Prva pomisao? Ti... Uvijek i zauvijek.


Nema te planine više koja će moći da te vidi,nema te rijeke,kamena koji će svjedočiti kuda si hodio. Ostale su samo uspomene. Na tebe i ono što je nekada bilo.

Još uvijek čekam tvoj poziv uvečer. Nema ga. Ne dolazi. Baš kao i sivilo u ovom životu. Ne pomaže,ni lijek,ni riječ niti osmijeh. Da mi se isplakati samo. Eh,živote..

Septembar je prošao. Uzdam se u to. Ali nije,niti će ikada. Njegove posljedice su ostale i to boli. Kao kada zasadiš drvo,pa vremenom raste. Tako i ova prokleta bol.

Listam galeriju i u njoj vidim samo te slike. Slike,kojih više neće biti. Neću ih moći uslikati. Sa istim ljudima nikako.

U Mostaru,nemam klub za koji navijam,ali imam osobu za koju navijam. Shvatio sam to kasno ili možda taman na vrijeme.

Siguran sam da će Aljo uspjeti. Bit će dobar otac,glumac,kustos,sin,muž i ono najvažnije - osoba. Možda je za mene kasno u ovom svijetu.

Sigurno mi je to misija, da druge uvijek guram da idu naprijed,a sebe da zapostavim.

Listam i listam.. Blagaj,Fortica,Konjic,Sarajevo..sva mjesta gdje smo bili..toga više nema. Odlučiše ljudi da se iskale na nekome,pa počeše laži širiti i obmanjivati ljude.

Neka,ne sudim im. Njihov život. Naučit ću valjda nekako da se borim sa ovim. Ma da,već učim uz pomoć ljudi.

Prijedor nije daleko,Baćevići su mi najbliži,Sarajevo mi je drugi dom...

I siguran sam da dok je njih nikada neću biti sam.

Samo da te još jednom vidim. Samo da ti kažem da :
- ništa više nije isto, uz pomoć tebe sam shvatio ko je zapravo tu,a ko nije.
- ovdje dole je sve pod kontrolom,barem koliko može da bude.
- ne znam više kome vjerovati,trebat će mnogo vremena dok opet nekome vjerujem
- sada sam 100% siguran da ljubavni odnos ne želim,izbjegavam ga.. makar dok ne sredim svoj život
- stalno se pitam,jesam li izgubljen slučaj.. ima li za mene nade u ovom surovom svijetu?