Znaš ono kad čuješ priče od neke žene ,komšinice, tetke, možda čak i vlastite majke, kako su trpile radi djece? I kako im je majka isto tako trpjela, pa su samo nastavile isti krug? E, o tome ćemo danas pričati.

Većina žena koje danas ćute pred problemima u braku ,bilo da su to vrijeđanja, prevare, ponižavanja ili fizičko nasilje ,nisu tako rođene. Nisu se one probudile jednog dana i rekle: ,,Biću žena koja trpi.” One su to naučile. Naučile su to gledajući svoju mamu kako šuti kad je boli. Kako pere suđe dok joj suze klize niz lice. Kako se pravda pred ocem jer je previše pričala. Naučile su da žena treba šutjeti, da je to normalno. Da je ljubav kad boli. I najgore od svega, da je majka ona koja se žrtvuje za sve.

A neke su imale savršeno djetinjstvo,ali opet se prepustile tom talasu.

I tako krene krug. Djevojčica gleda mamu. Onda odraste i udaje se. I kad je muž povrijedi, ona sama sebi kaže: ,,Ma dobro. Mama je isto trpila. To je brak.”

Ali nije. To nije brak.
Djeca nisu razlog da šutiš. Djeca su razlog da NE šutiš.

Jedan od najčešćih razloga što žene ostaju u lošim brakovima jeste radi djece. Ali hajde da budemo realno,djeca vide sve. Djeca osjećaju kad mama ne spava. Kad je tvoja energija potrošena. Kad tvoj osmijeh više nije pravi. Kad tata viče, lupa vratima, kad si ti tu, ali nisi sretna.

I djeca upijaju. I onda oni sutra misle da je to ljubav. Da žena treba šutjeti. Da muškarac može sve. I gle opet kruga ,sin koji misli da žena nema pravo glasa i kćerka koja misli da mora sve izdržati. Je l’ to stvarno ono što želiš za njih?

Ako voliš svoju djecu, bori se. Ne samo za njihovu sigurnost nego i za njihov pogled na ljubav. Pokaži im šta znači dostojanstvo. Jer kad ti izađeš iz lošeg, ti ih učiš šta znači poštovanje.


Mnoge žene ne odu jer se boje. Boje se da će ih okolina osuđivati. Da će ih porodica razočarati. Da neće moći prehraniti djecu. I možda si ti među njima. Možda si čula kako niko neće ženu s djecom, kako treba trpiti zbog ugleda. Znaš šta? Lažu.

Žena koja digne glavu nije sramota. To je hrabrost. Nisi ti slaba ako plačeš. Slaba si samo ako sebi nikad ne pružiš priliku da prestaneš plakati. A to nije tvoja sudbina. To je samo naučeno ponašanje. I možeš ga odučiti.

Kako izaći? Polako. Ali može se.

Ne kažem da je lako. Niti da trebaš sve odmah ostaviti i pobjeći. Ali počni malim koracima.

Priznaj sebi da nije u redu ono što se dešava.Piši dnevnik, pričaj s nekim psiholog, prijateljica, rodica,sestra..
Edukuj se, zakoni postoje, sigurni ženski centri postoje, podrška postoji.
Počni da gradiš sebe ,hobi, mali posao, kurs, sve što te podsjeti da ti vrijediš.

Ne moraš odmah sve riješiti. Samo kreni.

Ti koja si možda još tinejdžerka. Ili djevojka pred brakom. Ili neko ko se boji budućnosti jer je previše gledala majčine suze. Ti koja misliš da moraš biti kao one prije tebe. Ne moraš.

Ti možeš prekinuti krug. Ti možeš reći: “Meni ovo nije ljubav.” Ti imaš pravo na partnera koji te ne gazi. Na dom gdje ti nije tijesno u vlastitoj koži. Na sreću koju ne moraš glumiti pred djecom.

I znaš šta je najvažnije? Imaš pravo da ne budeš kao tvoja mama, čak i ako je ona sve izdržala “radi vas”. Ne moraš biti nova verzija stare boli.

Možeš biti prva koja će progovoriti. Prva koja će pokazati svojoj kćerki da žena vrijedi. I svom sinu da muškarac ne znači glavni vođa.

Jer ljubav ne boli. A ako boli , nije ljubav.

I zapamti, nisi sama. Ni danas. Ni sutra. Ni kad odlučiš da digneš glas.
Nek tvoj glas bude prvi koji
će prekinuti šapat žena koje su šutjele prije tebe.