Ja bih voljela kada bi mi neko došao i rekao "ne, nisi jedina, i ja to radim", na moje pitanje da li samo ja, gdje god i kad god, u svemu što vidim, pronađem nešto. Poruku, pouku, motivaciju ili inspiraciju, lekciju ili samo ljepotu koja nesebično poklanja mojim očima. I možda bih ponekad i ja voljela da je drugačije, da i ja sa svojim mislima mogu lutati dok se svijet kreće oko mene, ali karakter ne odustaje. Ipak, hvala mu na tome, jer bez obzira na sve, bila bih uskraćena za jednu novu "spoznaju" sa kojom sam se i ranije susretala, a danas u istu i uvjerila.

Općepoznato je da život bez ljubavi nema posebnog smisla, bez obzira na sve one koji uporno tvrde oprečno, ali onda shvatiš da je ljubav jednako zrak koji dišemo. Jer, ako ne možemo bez ljubavi, kako bismo tek bez zraka?

I onda, svaki put kada odem na ovu planinu, inače od danas zvanu planinu Ljubavi, moju pažnju naročito "kradu" parovi koji šetaju, koji bez ikakve žurbe, jednakim korakom, u ritmu osvajaju svaki pedalj zemlje zajedno, dišući čist zrak. A, izdišući ljubav. Bez ikakve namjere da istu pokažu, bez ikakve bojazni da će im istu neko 'preoteti', jer oni zapravo nisu ni svjesni da udišući ono po šta su došli, izdišu ono što već odavno imaju u sebi.

I ja volim da pišem i zapisujem, sve, od svojih, pa do tuđih misli, jer sam zauvijek saglasna sa Mešinom da "Ono što nije zapisano, nije se ni desilo", i zato što vjerujem da će nam upravo te riječi na papiru, jednog dana, u sjećanja vraćati i naše uspomene.

No, slika je nešto što će nam vratiti i uspomenu, ali i prizor i emociju. Jer nekada ono što vidimo znači mnogo više od onoga što izgovorimo. I za to nam kao dokaz zauvijek mogu služiti stari albumi naših roditelja, koji se pažljivo čuvaju i samo ponekad, sa posebnom sjetom pregledaju, zbog jedne želje, jedne potrebe. Da se i emocije vrate. Da opet osjete. Sve ono što tada jesu. A, mnogo su.

Jer uspomene još uvijek nose, sjećanje ih i dalje služi, ali osjećaji koji su ih prožimali tada, vremenom su izblijedjeli. Zameo ih je vjetar nanoseći život i sve ono što je dolazilo u jednom takvom albumu, ali ovaj drugi se odupire životu i prkosi zaboravu. I baš zato ne mogu, a da ne napomenem i da slikaš, ali i izradiš, kako bi sutra, onda kada ti budu najpotrebnije, prizvao i emocije i uspomene.

Nego, da se vratim na suštinu ... svaki put kada posjetim našu olimpijku, a to je jako često, susretnem pri penjanju ili spuštanju, dolje gdje srce otkucava bez ubrzanja, po nekoliko starijih parova, koji nešto tiho pričaju, prisjećaju se i dijele, možda radost, možda tugu, ko će znati šta je kome u tom trenutku na repertoaru životnog pozorišta, ali dijele. Ali suosjećaju. I ne, nema potreba da pitam, dovoljno je da vidim. Jer osjećaj ne možeš ne osjetiti, samo ako mu malo pažnje pokloniš. Pardon, ukradeš od onoga što tebi tu istu otima na svakom koraku.

Gledam ih i pokušavam, makar, zamisliti slike u glavi. Njihove prošlosti i uspomena koje mi, nažalost, nikada nećemo imati u obliku i okruženju u kakvom su ih imali oni. Jer njima je i mjesto i kafa i svaki kutak koji posjete uspomena. Oni dolaze baš tu, tu gdje su im uspomene. Tu im je ljubav. Tu su ostavili po dio sebe. Onda kada su i oni sami bili iskreniji, prisutniji, kada su više brinuli jedni o drugima, kada su najviše osjećali svakim nervom i u svakom trenutku. Bez proračuna. Bez instant stvari. Jer raskoš i sjaj koji mi danas gledamo na našim ekranima, oni su gledali očima, oni su osjećali srcima. Oni su se svemu predavali bez osvrtanja i razmišljanja da li će nešto biti zabilježeno iz pravog ugla. Postupali su onako kako su osjećali, bez straha od prihvaćanja, od shvaćanja, a najmanje od odgovora, jer nisu imali spisak niti listu ciljeva, jer nisu živjeli planski. Živjeli su instinktivno, onako kako mi već odavno ne znamo. Jer odavno slušamo i gledamo sve što je, i oku i srcu, izvan našeg vidnog polja.

I posmatrajući ih, svaki put, shvatim da i sami nisu svjesni da ih 'gore' ne vuče više ni čist zrak, kao ni kardiovaskularni sistem koji nalaže hodanje, već isključivo srce. Ono koje traži svoje, koje treba uspomenu i podsjećanje. Na sve što je bilo i što je nekada davno ostalo urezano tu. Na lijevoj strani. Jer ljubav...ona koja se ne objašnjava, već koja se osjeća. Jer ona koja, zapravo, objašnjava suštinu. I tebi i meni. Ona koja u uspomenama mora tražiti lijek da bi opstala u današnjem svijetu manjka iskrenosti i ljubavi, ali i poštovanja.

Jer sam uvidjela da njima mjesto znači pripadanje, znači stvaranje i znači prisjećanje. Oni se ne vode onom našom "Gdje ćemo? Ma svejedno je, gdje god, samo da sjednemo.", već onom svojom "Ma znaš, kao nekada". Oni se vode uspomenama i vezivanjem, za mjesto. Koje ih opet veže za te iste ljude.

Njima je baš ta kafa i baš ondje podsjetnik na priče i snove koje su sanjali, a koje se nisu plašili podijeliti jedni sa drugima. Vjerujući i stvarajući. Zajednički.

I shvatih da moje razloge čestih posjeta naših 1070+m n.m., upravo krasi i onaj koji je vezan za učenje iz priloženog. Kako da usporim, osjetim i gradim. Kako da konačno shvatim da i ljudi, ali i mjesto, zauvijek imaju svoje obilježje i svoje pripadanje.

Jer ovi ljudi ništa ne rade samo da odrade, oni nigdje ne idu samo da se zabilježi ili nešto obiđe. Da, oni svugdje idu da obiđu, ali dio sebe. Onaj koji je na bilo koji način ostao tu. Uspomenom ili sjećanjem, nekada možda samo i podsjećanjem na nešto ili nekoga, ali u svemu zauvijek postoji ona jedna nit koja spaja i koja njihov život čini smislenom poveznicom. Bez dileme i bez nesigurnosti.

A oni su još davno naučili da insana sve može da prevari, sve može da napusti i opustoši samo ne i ljubav prema drugome. Jer zavisi isključivo od nas. I od toga koliko odlučimo da istu živimo na pravi način, dopuštajući da sve one trenutke koji dolaze i odlaze spoji u jednu cjelinu koja je imenovana kao život.