Nema generalne probe. Samo te jednog dana puste na scenu, stave ti dijete u naručje i kažu: „Evo ti život. Snađi se.“ I ti se snalaziš. Intuitivno, nesigurno, u panici i u ljubavi, sve u istom dahu.

Majčinstvo nije predstava. Ali, publike ima. I previše. Gledaju te u parku kad dijete padne, pa umjesto da pitaju je li u redu – pitaju zašto nisi bolje pazila. Gledaju te u prodavnici dok se tvoje dijete baca po podu jer, neće keks, a ti u očima osjetiš više osude nego saosjećanja. Gledaju te kada kasniš na posao, jer si prvo morala u vrtić, pa kod pedijatra, pa si se sjetila da nisi ni doručkovala.

Gledaju i kad ti na poslu ostaneš duže – pa si loša majka. Gledaju i kad odbiješ da izađeš, jer želiš noć sa djetetom – pa si "dosadna". Gledaju te kad kažeš da si umorna – pa si razmažena. Gledaju te kad si sređena – pa si sebična. Gledaju te kad nisi – pa si se "zapustila".

Jer, šta god da uradiš, nešto ćeš pogriješiti. Neko će pronaći pukotinu i u tvojoj ljubavi, i u tvojoj žrtvi, i u tvom umoru.

Ono što je najokrutnije jeste tiho, kolektivno očekivanje da majka uvijek bude i izvor i rezervoar. Da iz nje sve potekne – ljubav, strpljenje, vaspitanje, hrana, čistoća, podrška, smirenost... A da njoj samoj ne treba ništa zauzvrat. Ni odmor. Ni riječi: "Bravo." Ni zagrljaj. Ni suza. Jer "majka mora da izdrži".

I nekako se to podrazumijeva. Da ne smiješ da popustiš. Da nemaš pravo na grešku. Da moraš znati. Sve. Uvijek.

A ne znaš. I umorna si. I sumnjaš u sebe. I ponekad plačeš kad dijete zaspi, jer misliš da nisi bila dovoljno dobra. A jesi. I više nego što misliš.

Jer, ti si ona koja se prva budi i zadnja legne. Koja zna sve ljekove napamet. Koja nosi ranac pun stvari „za svaki slučaj“. Koja zna kako se tješi i kad boli i kad ne znaš zašto boli. Koja voli bez odmora. Bez garancije. Bez uslova.

Pa zašto se od majki očekuje savršenstvo?

Možda zato što se dugo nisu bunile. Jer su ćutale. Nosile sve na leđima, pa je djelovalo da mogu. Možda zato što sistem ne zna šta bi s njima. Jer, nisu „ni na bolovanju, ni baš dostupne“, a opet su tu – svuda, i stalno. Možda zato što žene same sebi stave prevelike zahtjeve. Jer nas niko nije naučio da je „dovoljno dobra“ – sasvim dovoljno.

Vrijeme je da spustimo zavjesu. Da majčinstvo skinemo sa pozornice, da ga oslobodimo maske „idealne mame“ i damo mu pravo da bude ono što jeste – haotično, stvarno, ranjivo, ali snažno.

Jer majka nije superheroj. Ne leti, ne čita misli, ne rješava sve. Ali majka voli. Stalno. I to je sasvim dovoljno.